PIŠE BOJAN ŽIŽOVIĆ

Gdje je prozor, a gdje su vrata, to je malo kome u kancelariji na trećem katu jasno

U fokusu je tog dana bio mjesni službenik koji je iz kancelarije izašao kroz prozor, kao da je zaboravio da radi na trećem katu, pa je ljosnuo na asfalt da se cijela ulica zatresla, a ono troje na zidiću je tako i završilo sa stražnjicom s druge strane zidića, za četvrtu osobu se ne zna

Bojan Žižović

Bojan Žižović


Gdje smo ono stali. Dakle, njih nekoliko, troje konkretno, iako je to upitno, sjelo je na zidić, prije niski nego visok. Zapravo, vrlo niski, ali njima su stopala svejedno visila u zraku. A kad se malo bolje promotri, oni uopće nisu sjedili na zidiću, nego su im stražnjice pale s druge strane pa im se s jedne strane vidjelo lice i dio nogu, do polovice butina, a s druge potiljak i leđa. Bio je tu s jedne strane još jedan par nogu, ali bez glave, dok je s druge strane bilo jasno da se radi o još jednoj osobi čija se glava nije vidjela s jedne strane zidića, već samo s druge gdje je ležala u travi. Bilo ih je, moglo bi se reći, četvoro, ali to je ipak upitno, jer onaj četvrti, što je glavu polegao u travu, nije sigurno da je bio s ono troje, nego se možda sasvim slučajno tamo našao pa ga se može i ne mora pribrojati.

Ali nisu oni u tom trenutku bili u fokusu u ulici kojom je puno puta prošao i čovjek koji je mislio da zna govoriti unatraške samo njemu poznatim jezikom, a zapravo je frfljao i zbog toga su ga klinci zadirkivali i gađali svakojakim predmetima, uglavnom odbačenim špricama. On bi jaukao na tom čudnom jeziku, unatraške, ali ne bi se zaustavljao i nikada nije dreknuo na tu neodgojenu klinčariju, jer nije on njih ni primjećivao, njemu je pred očima uvijek bila ta nježna figura prodavačice koja mu je jednom zaplakala na ramenu i rekla da živi na drugom kraju mjesta, za koji on nije znao ni da postoji, a kamoli da netko tamo živi. Odonda on traži taj drugi kraj i uvijek je nekako u sredini.

U fokusu je tog dana bio mjesni službenik koji je iz kancelarije izašao kroz prozor, kao da je zaboravio da radi na trećem katu, pa je ljosnuo na asfalt da se cijela ulica zatresla, a ono troje na zidiću je tako i završilo sa stražnjicom s druge strane zidića, za četvrtu osobu se ne zna. Taj je službenik inače bio naočit momak, uvijek masne, poduže, crne kose. On je tvrdio da je ta masnoća od vlage u zraku, a vlage niotkuda, samo noću, ako i tada. Prije da mu je od šampona. Ili samo od sebe, i to je moguće. Pao je s trećeg kata kao da je u žurbi da što prije dođe do tla. Nije lepršao zrakom kao snježna pahulja u sumornom zimskom danu, koji nije ni toliko hladan, ali ona je zalutala s vjetrom pa pokušava odgoditi kraj svog uzaludnog postojanja tako što odbija bjelinu uprljati na smeđoj površini.

Njegove kolegice u kancelariji primijetile su da je on izašao kroz prozor, ali su u tom trenutku raspravljale s čovjekom koji je podnio zahtjev za otklonom od pravocrtnog gibanja po politički ispravnoj liniji, no nije priložio državne biljege pa mu je zahtjev ju startu valjalo odbaciti. On je svejedno tražio da poliže te biljege koje nije donio, mašući jezikom po zraku kao da je onaj pas kojeg su pronašli u zakutku jednog poštenog doma s nepoštenim stanarima koji nisu platili stanarinu imućnom stanodavcu s mladom suprugom što nije odavala dojam žive osobe, nego skulpture zaleđene na fotografiji živahne prirode. Dignuo je nogu i popišao se na hrpu dokumenata koji su bili spremni za potpalu u visokoj peći.

- Gospodine, dokumente valja pečatirati prije nego što se itko popiša na njih, rekla je prisebna službenica.

- A ja mislio…

- Gospodine, vi vrlo puno mokrite, primijetila je druga službenica s puno razumijevanja koje se razlijegalo po kancelariji kao da je riječ o akvarelu, a ne o betonskom bloku riječi.

- A ja mislio…

- Gospodine, nemate što misliti, mi ne mislimo na vas, zato smo tu, opet je prisebna uzela riječ.

- A ja mislio…

I tu je završio razgovor. Čovjek je izašao iz kancelarije kao i njihov kolega, kroz prozor. Otvorio je okno kao da otvara vrata i zakoračio. Službenice su ovaj put ustale od stola i sve popratile kratkim: Jao! Prisebna je službenica nazvala centralu i požalila se da u njihovoj kancelariji nije jasno naznačeno gdje su vrata a gdje prozor, na što je dobila odgovor da se kroz prozor vidi sve, a da se kroz vrata čuje sve i da je distinkcija više nego očita.

- Ali nama su dvojica danas izašla kroz prozor, a ne na vrata, rekla je prizemna.

- Ponekad ljudi vide nešto, a ne čuju ništa, odgovorila joj je centrala.

Bilo je to obrazloženje koje nije zahtijevalo dodatno pojašnjenje, ali joj vrag nije dao mira pa je podnijela zahtjev za potvrdu tog obrazloženja, isplazila je jezik, polizala državne biljege i zalijepila ih na papir. Druga ju je službenica pogledala s gađenjem.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter


Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini