PIŠE GLAVNI UREDNIK ROBERT FRANK

Buridanov magarac Zoričić

Robert Frank

Robert Frank


Uskršnja je nedjelja, negdje oko 21.45. Cure na Netflixu gledaju film - “Glup, gluplji”. Deja vu. Vrzmam se po dnevnom boravku. Živimo u pitoresknim Balama. Nedavno useljeni u jedno od najprogresivnijih malih mjesta u Istri još se privikavamo na nove okolnosti. Prizemnica s katom izgrađena je po modelu “teren za jednu kunu”. Ne radi se, naravno, o vlasništvu, nego o pravu gradnje. Sve se na kraju plati, ali ne odjednom. Prednost je u tome što se za kupnju terena ne moraš dodatno kreditno angažirati. Obaveza je podmirivanje takozvanog mjesečnog najma parcele od nekih 440 četvornih metara, koju se nakon desetak godina može otkupiti po unaprijed određenim općinskim pravilima. Što će dotad biti, nemam pojma.

U ovome čime se bavim preko pola života već sutra je pitanje: tko živ - tko mrtav. Novinarstvo je kontinuirani stres, profesija bez pravih prijateljstava i u kojoj su, realno, svi protiv tebe, a i ti protiv svih. Gluma je da je nekom stalo do novina koje vodiš ili u kojima radiš. Većina bi te utopila u polupraznoj čaši vode. U onom zadnjem centimetru ostavili bi te bez zraka. Nekad prihvaćaš igre vladajućih i moćnih, međusobno se navlačiš i lažeš tražeći formulu opstanka u svijetu u kojem ti nitko nije iskreno naklonjen. Kao posao i stil života aktivno, strastveno novinarstvo ždere, proganja, sustižu te boleštine, tlak, uništen krvožilni sustav, kolesterol. Nikad ne znaš čuči li u tebi nešto zlokobno i razarajuće čega postaneš svjestan kad je prekasno, već gotovo i došlo je do samog kraja. Sudbina slična onoj malobrojnijih političara kojima je baš stalo do posla pa pate od sličnih dijagnoza kao i mi novinari. Jedni druge toliko nerviramo da jedni zbog drugih obolijevamo. Vjerojatno posljedično i umiremo. Glupa neraskidiva veza.

No nit’ smo mi najbolji nit’ su oni najlošiji ljudi na svijetu. Nit’ smo (svi) mi pravednici nit’ su (svi) oni kurve. Jedino što iz iskustva smatram kako oni, političari, mogu puno više od nas, novinara, napraviti za javno dobro. Od njih kreću inicijative, ideje i projekti, dok se od medija očekuje preispitivanje i kritika, pozitivna ili negativna. Iako je nedjelja navečer vrijeme koje kod pametnih ljudi podrazumijeva sasvim druge aktivnosti, uljuljkan u fotelji i s gomilom novina pred sobom prelistavam i iščitavam brojne tekstove. Ritam dnevnog rada melje komfor tako privlačne, opuštajuće rutine, u koju bih rado zapao, ali ne uspijevam. I zato sam u vječnom sustizanju bježećeg vremena, uvijek u želji za nadoknadom zaostatka. A novinarstvo ne spava: ma kakva nedjelja, kakav Uskrs, koji praznik.

Čitam, dakle, što je objavila konkurencija, prije svega Jutarnji i Večernji sa snažnom orijentacijom na rusku agresiju na Ukrajinu. Najbolji hrvatski novinari za međunarodnu politiku ispisuju savršene analize i komentare, anticipiraju bližu budućnost i razrađuju scenarije s i bez nuklearnog vrhunca, uz živog ili mrtvog fašista Putina. I onda… Dolazim i do nekih uradaka o Njemu. Nisam fiksiran na Njega, kao što On to misli, no ne mogu pobjeći od dojma beskrajnog razočaranja kad čitam i vidim kako pulski gradonačelnik Filip Zoričić prosipa dragocjeno vrijeme i uludo troši prvu godinu svog mandata na totalne gluposti.

U uskršnjem trobroju Glasa Istre objavili smo, tako stvari stoje kod nas koji smo nezavisan medij, intervju saborske zastupnice Ivane Kekin iz Možemo! S njom, uglavnom, ne dijelim ni minimum političkih stajališta, ali mi nikad nije palo na pamet da takvima i sličnima na našim stranicama uskraćujem prostor. Urednici samostalno i u potpunoj slobodi s novinarima dogovaraju sve intervjue koji nikada ne prolaze cenzorske škare. Često ih vidim i pročitam tek otisnute. Toliko o tome da smo, među ostalim i prema platformi Možemo!, isto kao i prema brojnim drugim neistomišljenicima, neprofesionalni i nekorektni. Takvima nas, a

posebno mene, na osobnoj razini, etiketiraju oni kojima dajem prostor u novini znajući da u obrnutoj situaciji oni meni ne bi dali ništa. Osim kopuna u guzicu. I zato zaključujem, što god tko mislio o tome, da smo okruženi carstvom hipokrizije u kojem su najveći licemjeri dominantno oni koji se samo naizgled bave općim, univerzalnim pravima, raznim slobodama koje propagiraju, ali ih ne žive. Uskraćivali bi ih najotvorenije, samo kad bi to mogli raditi bez straha od posljedica.

Nego, gdje je nestao čovjek, s kim se skitao… Filipe Zoričiću, gdje si? Da ne zabim, uz intervju s Ivanom Kekin, i treća, ključna stranica uskršnje novine pripala je referendumskoj inicijativi Možemo!. Žele onemogućiti gradnju hotela na Valkanama. Njihovi stavovi za mene su promašeni, još jedna u nizu apsolutnih gluposti. Ali, neka, imaju slobodu izbora i to koriste. Evo im, dakle, još jedna stranica u novini. Četiri u trobroju! Nije loše, a, tko bi rekao, dobro su prošli. Živcira me njihov mastermind Teodor Celakoski. Kaže legenda kako je upravo on, kao čovjek iz pozadine, osmislio sve ključne politike Možemo!. Čini se da je Celakoski protivnik transparentnosti u koju se ti aktivisti s ulaskom u politiku kunu kao onomad mališani s plavim kapicama i crvenim marama u Tita i Partiju. Vrijeme pokazuje da praksa odudara od teorije, da su kao sekta zatvoreni, začahureni, nepovjerljivi i obavijeni gustom maglom koja možda prikriva rupe u njihovim pričama. E takvi nam rade o glavi, takvi traže i pronalaze svoje medijske podobnike koje onda krcaju javnim novcem da o njima pišu lijepo, pozitivno, sve kako im odgovara, iako su se do jučer, barem su tako govorili, upravo protiv toga što sada prakticiraju gorljivo borili. Nema veze, kao netko s drugog kraja političkog i svjetonazorskog spektra budimo milosrdni i veliki. Nisu štabeli ma su naši. Sve je to Hrvatska.

I opet mi je Zoričić u mislima pobjegao. Gubim nit, gubim se u labirintima. Da, da, sad se prisjećam: Ivana Kekin ga je u intervjuu pročitala kao otvorenu knjigu. Mislim da je On (iz)ludio čitajući njene poruke koje ne proizlaze između redaka nego iz svakog reda doslovno.

Žao mi je samo što na valu očitog nezadovoljstva vladavinom Borisa Miletića u zadnjem gradonačelničkom mandatu, u svojoj prvoj godini nije učinio više. Žao mi je što nije zajahao vrh vala koji ga je, i nas s njime, mogao ponijeti i više i dalje nego što je dosad dobacio. Moj je dojam da se Zoričić prestrašio: i sebe, i odgovornosti, i rasporeda snaga u inkoherentnoj koaliciji. Teško se otresti osjećaja o njegovom nesnalaženju u poslu kojem nije dorastao. Ili to, možda, još nije pokazao. No, zasad si je prenisko postavio letvicu ambicija. Kao da se namjerno i super pažljivo nije htio opterećivati konkretnijim obećanjima. Kod njega je, uostalom, sve što komunicira preopćenito, naširoko, kao vizionarski, ali suštinski bez pokrića. Pustimo naivne priče koje plasira o jakom pulskom sveučilištu, Puli kao studentskom gradu, mjestu novih znanja i tehnologija ili pozivanju na Infobip koji nema veze s Pulom. Filip Zoričić na vlast je došao nepripremljen. Takav je i ostao.

Još je i nevjerojatno nedosljedan. Sklon je, naime, promjenama mišljenja, no to mu, na njegovu žalost, nije lucidan način zavaravanja protivnika, nego iskaz neodlučnosti koja graniči s političkim kukavičlukom. Zoričić je, u moralno-filozofskom aspektu, Buridanov magarac. To je, inače, ona situacija s magarcem koju je francuski filozof i fizičar Jean Buridan opisao tako što se najtvrdoglavije biće na zemaljskoj kugli nije moglo odlučiti između dva snopa sijena pa je na kraju umrlo od gladi zbog svoje, pogađate već, neodlučnosti! Kod njega, mislim na Zoričića, a ne na magarca, više ne znaš za što je, a za što nije, za koga je, a za koga nije, s kime je, a s kime nije. Odnosi se to na projekte i, posebno, na ljude. Recimo, nikad se nije do kraja jasno izjasnio o Dušici Radojčić i Sanji Radolović. Prva ga je rušila, druga mu je dala šansu, a obje su završile isto - u košu. Između njih nije utvrdio goleme razlike, zanemario je izdaju prve i lojalnost druge. I zato se pokazao kao nepouzdan partner.

Njegova politička neodlučnost najkonkretnije se, dakle, ogleda u izostanku prave reakcije prema donedavnim koalicijskim partnerima, pulskom Možemo! koje ga je satrlo i uništilo mu i ono malo političkog samopouzdanja, a on se prema njima ponašao djetinjasto naivno i neodlučno. Dok su ga oni dosljedno pozivali na otvoreni politički rat, sprdajući se njegovom „PR pozicijom samonametnute žrtve koja je kontinuirano izložena sabotaži“, on se, kao fol jako dubokoumno, priklonio razmišljanju učitelja Suna - „Vrhunska odličnost nije u dobivanju svih bitaka, nego u poražavanju neprijatelja bez ulaska u boj“. Zoričić, dakle, izbjegava neke otvorene konfrontacije jer misli da je pravi strateg s planom poražavanja neprijatelja bez ispaljenog metka. Njegov je pak problem što se boji određenih sukoba i što ne želi razumjeti da nekad za (stabilan) mir i (političku) pobjedu moraš ratovati. Sun tzu o tome nudi pregršt dobrih, no njemu nedostižnih rješenja. 

Prvi čovjek Pule, u razdoblju od svibnja prošle do travnja ove godine, oko svih značajnih pitanja životari u prostoru posvemašnje neodlučnosti. U nemogućnosti rješavanja internih i gradskih problema ponaša se kao ministar vanjskih poslova, putujući svojim, privatnim autom (kilometar je, mislim, 2,4 kune) na brojne audijencije, kongrese, okupljanja na kojima nitko ništa nije dobio njegovim dolaskom, kao što ne bi ni izgubio njegovim izostankom. Zoričić bespotrebno obilazi prijestolnice i tako samom sebi opravdava nerješavanje ključnih problema, sam se sebi pravda kako za to nema vremena, rastrzan je, mora ovdje, mora ondje, stalno žuri pretrčavajući Forum krupnim koracima. On, zanimljivo, stiže tamo gdje nema potrebe ići, dok ga nema tamo gdje bi trebao biti.

U njegovom obnašanju dužnosti osim parolaštva i populizma nema dovoljno uzvišenosti i poniznosti... Nedjelja je prešla u ponedjeljak. Bale su usnule. Iz daljine dopire lavež pasa. Šumeći među obližnjim drvećem bura ne da snu da dođe po svoje. Filipe Zoričiću, jesi li ti moja noćna mora? Ma zajebavam se, čovječe. Nisi. Samo volim o tebi razmišljati, posebno o tome što bih ja da sam na tvom mjestu… Želim da nam svima bude bolje. Potrudi se. Još ima vremena.

Padom IDS-a nakon 16 godina vladanja Pulom očekivalo se da će novi prvi čovjek - porijeklom Dalmatinac, životom Puljanin, ambicijom Purger - tamu političke noći zamijeniti svijetlom dana. Prije njega, slušali smo, ništa valjalo nije - nepotizam, klijentelizam, članske iskaznice IDS-a kao conditio sine qua non zapošljavanja i dodjele poslova: riječju, mračni Gotham city u kojem je Filip Zoričić trebao biti Batman, maskirani, usamljeni pravednik, zaštitnik slabih i nemoćnih. Već ga vidim, gradonačelnika Pule, dok ovo bude čitao. Pitat će se, s bijesom na usnama i bolnom grimasom - zašto opet napad, tko iza toga stoji i kakav je cilj harange protiv njega. Teško mu je, čak, mislim, nemoguće, prihvatiti da je puno obećavao, slatkorječivošću opijao mase, a zauzvrat ponudio minimum. Sve to što proizlazi iz njegove političke kuhinje izgleda neprerađeno, sirovo, žilavo i nejestivo, kao jedna velika zabluda čijem smo početku svjedočili, a kraj se ne nazire. Mislit će On da sam opsjednut njime, kao što je On opsjednut nama. Ma ništa od toga. To je, čovječe, posao. Tvoj i moj, vaš i naš.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater