Prethodni dio dostupan je OVDJE.

Poput Kaina, i Fulvio Tomizza je "raskrio oca", ali nije htio ubiti Abela! Ta naprslina u duši mu (biti s onima koji mu mile i drage proganjaju, ostati s njima na svojoj Zemlji ili otići sa svojima u tuđu...) niti je ikada zarasla, niti se pak, ikada projazila u strahotni ponor koji je mržnjom, krivdom, pravdom i osvetničkim nezaboravom luđački razdvojio stotine tisuća Istrana, one koji su otišli od onih koji su ostali.

Ta naprslina, uvjeren sam, i jest od Fulvija Tomizze stvorila pisca, nemoćna pobuna njegova protiv historijske nemani koja sumanuto proždire "malog" čovjeka što se hoće usprotiviti njenim "zakonima" postat će i ostat će stalan i nepresušni izvor s kojega se žedno napaja Fulvio Tomizza, rugajući se toj nemani, ili još prije, razobličujući farsične njene obmane u ime "pobratimstva lica u svemiru", time će se on baviti u maltene svim svojim knjigama, a uvodom u knjigu o Petru Pavlu Vergeriju pod naslovom "Četiri stotine godina poslije" Tomizza je stvorio veledjelo, precizno očaravajuće brušeni dijamant među SVIM svojim knjigama, krajnju sintezu kojom je jednom za svagda povijesni problem Istre sažeo u blistavi memento.

Vlastitu ću, ipak, zanesenost tim stranicama malko pomutiti, možda, rekao bi mudri Mark Twain - uvijek sumnjičav prema krajnjim sudovima, pa i svojim. Jer, posrijedi je, zar ne, samo prošlost, povijest čija povijesnost tako obuzima nas koji smo sudjelovali, a ne, jasno je i, možda, nezanimljivo novim naraštajima Istrana, i Ovdje i Tamo. Kokakolistički planetarni rockerizam, srećom obuzima i te nove naraštaje, i što njima znači Memoran­dum o suglasnosti iz 1954., i što je to uopće Osimo 1975., i Zone A i B, i Devinski sporazum iz 1945., "El Spin" i La nostra lota i Glas Istre...

Njih, najprije, radi, ali i sebe radi, potaći ću pažnju čitalaca na Tomičin povijesno točan opis onoga što je biskup Antonio Santin, Rovinjež, doživio u Kopru pred Fulviovim preneraženim očima. Čemu to, ako je opis točan? Posrijedi je aluzija autorova na "ponavljanje historije". Sličan bijes Koprana poput Vergerija doživio je i Santin četiri stoljeća kasnije.

I ta je asocijativna veza logičan narativni zglob autora Tomizze. Međutim, nespojivi su i neusporedivi biskupi Antonio Santin i Petar Pavao Vergerije po svemu ostalome, ponajprije po tome što je Vergerije prvorazredna europska historijska pojava, a Antonio Santin ipak samo provincijski crkveni hijerarh, no i to je manje važno od suštinske razlike među njima. Dok je Antonio Santin cijeloga života zastupao gorljivo romanstvo Istre, postavši poslije rata militantni nacionalistički borac da Istra ostane u sklopu Italije, dakle krajnje se politički i povijesno određujući isključivo za jednu stranu... Petar Pavao Vergerije blistav je zastupnik onoga što danas nazivamo "europskim idejama", žestok borac za "kontinetalni koncil" koji bi potražio sporazum među nepomirljivo razdvojenim kršćanima onoga doba. Santin je talijanski katolik, i zato kamenovan u Kopru. Vergerije je europski kršćanin i zato izvrgnut bijesu predaka istih onih Koprana koji će nasrnuti na Santina...

Valja reći da Fulvio Tomizza i ne uspoređuje te dvije sudbine, epizodu sa Santinom on i ne preuveličava. Rekoh, dotičem se toga povijesnih konotacija radi, ne braneći pri tom nasilje nad čovjekom, pa niti taj određeni čin nasilja koparskih skojevaca nad biskupom Antoniom Sanitinom. Sav taj nesretni istarski historijski raskol što se raspupao u 19. stoljeću i eksplodirao u 20. stoljeću, kada je o Santinu riječ, možda najbolje ilustrira sud jednog hrvatskog svećenika iz Istre, Santinovog suvremenika i potčinjenog mu: "Da nije bio Rovinjac, bio bi svet čovjek", što se dakako, ne odnosi na Rovinjce, nego na iredentističku isključivost građanskog sloja istarskih Talijana kroz noviju historiju.

*Nastavak u sljedećem broju

Povezane vijesti

• Hoće li biti rata među jeans-mafijom?
• Važna je ruža, vjeruj mi
• Fangschuss iliti Brigada del Amanecer