Piše Robert Matteoni

Nema "treće sreće" ili frustracije


Od kada pratim pulski sport bio je bremenit problemima. I ograničenjima ambicije na niže razine. Nogomet je bio simbol tog kompleksa. Nogomet je najkompleksniji, koliko god se laički mislilo i tumačilo kako je zapravo sve jednostavno. Nema veće zablude od toga.

Zato, kad god su se pojavili ljudi koji su bili spremni u ovom našem malom prostoru, punom (sportskih) kompleksa, pokrenuti stvari, nešto uložiti, iznova sam bio pozitivno nastrojen prema tim inicijativama. U košarci pamtim direktora Bilića iz Gradina, koji je kupnjom autobusa za momčad odmah dao naznaku nekog jačeg angažmana i jačanja kluba. Trajalo je neko vrijeme, uz dosta opstrukcija i negativnih komentara u okruženju, sve dok se (i) taj entuzijazam nije ugasio. Raspirio ga je svojim dolaskom i Vinko Jelovac, bilo je dobrih rezultata i napredovanja, ali i taj je projekt posrnuo pod teretom financijske neimaštine. Klasična priča Pule.

Carstvo baskijske nelogičnosti

U nogometu pamtim euforiju kraja 1970-tih godina, kada je uz pokrenutu tombolu i izgradnju klupskog restorana stvoren određeni financijski temelj. Na njemu je pod vodstvom Željka Žmaka Istra ostvarila ulaz u Drugu Jugoslavensku ligu. Bio je to posljednji iskorak u bivšoj državi, jer je klub dočekao osamostaljenje Hrvatske kao četvrtoligaš i bez ozbiljnije kvalitativne perspektive. Politička odluka da Istra bude uvrštena u osnovanu Prvu HNL dugoročno se pokazala dobrom za ovdašnji nogomet i kakvu takvu rasprostranjenost lige duž cijele države. No, podosta istih problema (financije) utjecalo je kako na posrnuće Istre i entuzijazma prve lige. Uskrsnulo se kroz Uljanik i do danas, na tragu tog odnosa, razvio se prvoligaški status dužeg trajanja. Nakon ulaska 2004. ispalo se tri godine kasnije, da bi se vratili 2009. godine. Od tada svjedočimo, sada 12. uzastopnom početku prvoligaške sezone. Nikad u razdoblju od 75 godina nakon drugog svjetskog rata Istra nije imala takav kontinuitet. Taj se kontinuitet uhvatio uz početne entuzijazme da se razvije dobar klub od strane Darka Jergovića, preko prvih ulagača kao što je Orsat Zovko (Daruvarska pivovara) i vlasnika većinskog paketa dionica kao što su Mihail Ščeglov i grupe oko Michaela Glovera. Sve su te inicijative kao po nepisanom zakonu doživljavane u ovdašnjem okruženju s početnom podrškom, ali kroničnom skepsom te tipičnim domaćim opstrukcijama. Razvoj događaja je samo pojačavao skepsu, negativnost. Tako su svi akteri nogometne Pule, i oni koji su se prvotno izdigli dobrim rezultatima i potezima, i(li) kasnije posrtali, redovito ispraćani uz više ili manje, ali uvijek iste negativne konotacije.

Sve to prati, unutar dvije godine, sigurno najizdašnije vlasništvo Istre. Baskijska grupacija je uložila do sada 9,6 milijuna eura u klub. Više nego svi zajedno u proteklih 25 godina. Konotacije su iste kao i onomad kad je bilo dugovanja, gubitaka, poraza. Danas su dugovanja i štrajkovi tek u memorijama prošlosti, ali su porazi i nelogičnost sportskog funkcioniranja istovrsni. Obzirom na uloženi novac, sva kritika baskijskog sportskog sektora maksimalno je zaslužena. Nikad nije bilo nelogičnije sportske politike kluba, nego sada kada je financijski stabilan.

Tko plaća taj upravlja

Treći vlasnik nije osnažio priču o "trećoj sreći". Za sada je samo pojačao dojam treće, i to maksimalne frustracije. Upravo zato što se osjeća koliko bi se stvari mogle sada dobro posložiti, a pogotovo zato što je samo jedna osoba odgovorna za takav nered u sportskom sektoru Istre 1961. To je onaj gospodin iz Vitorie, Sergio Fernandez. Može li se to nekim čudom promijeniti? Uzmimo si razdoblje do kraja listopada, kada više neće biti prijelaznog roka i znat će se što može ili ne može i ova treća baskijska Istra. Vratimo se meritumu ove teme.

Iz ozbiljnih izvora doznao sam da je u proteklim mjesecima bilo raspitivanja iz dva poslovna subjekta iz inozemstva za kupovinu većinskog paketa Istra 1961. Jedan je otišao i korak naprijed te je postavio upit Baskima može li se o tome razgovarati. Odgovor iz Vitorie bio je negativan u startu. Nisu uzeli u obzir niti razgovor. To sugerira da žele, kako su najavili, ostati dugoročno vlasnici Istre. No, to sugerira i to da za Istru 1961 ima i dalje interesa otkako je sada financijski saniran klub. Druga je stvar koliko bi netko bio zainteresiran investirati u kupovinu 85% paketa Alavesa. Do sada je samo Glover kupio dionice kluba (oko 2,5 milijuna dolara) od Ščeglova. Potonji je bio prvi vlasnik kroz preoblikovanje i dijelom je sufinancirao dotadašnje minuse (oko 200 tisuća eura). Baski su preuzeli Istru bez kupovine, ali su praktično to učinili kroz saniranje nešto više od 3 milijuna eura zatečenih dubioza nakon američkog vlasnika, ali i ostataka dugova iz prethodnih razdoblja. I više-manje sve sami financiraju godišnje obveze. To je ključan "detalj" ove priče.

Baski doživljavaju istu lavinu kritika okruženja kao i svi prethodni vladari, i to je jedna druga tema. Ona prva je pitanje: koja je alternativa svih onih koji u okruženju kontinuirano negativno prate svakog vlasnika i njegovo djelovanje? I to pitanje nije stvar polemike, nego čisto pragmatično. Baski, ili neki drugi moguće budući vlasnici, uvijek će biti kao vlasnici jedini odgovorni svome kapitalu. I kada prosipaju pare na loše igrače, rezultate i projekte, oni će to činiti iz svojeg fonda. Ok. Što sve u okruženju prijeći da se organiziraju, animiraju poslovne ljude i ina izvorišta financijskih sredstava, te započnu drugi projekt? Uzmimo primjerice jedan gradski klub u trećoj ligi, kao što je ovog trenutka Uljanik. U kojem igraju domaći dečki. Kao što je u Uljaniku u eri prije druge i potom prve lige, bilo uvijek odrednica (amaterskog) kadra. Zašto se recimo sada svi koji misle da znaju, koji glasno tvrde da se može sve drugačije od onog što kontinuirano predbacuju svakom vladaru Istre 1961 (kao i prije Istre), zašto se ne okupe oko gradske priče Uljanika? Ili nekog drugog kluba, svejedno. Svatko ima svoju teoriju i to je ok. Dio je to nogometnog folklora i doprinosi strasti i popularnosti nogometa. No, teorija je jedno a praksa je drugo.

Frustracija možda (ne)će stati

Vjerojatno postoji neki temeljni čvor u mentalitetu zbog kojeg se ne uspijeva koncentrirati kritična masa domaćeg sposobnog življa koji bi stvorio preduvjete, uvjete razvoja kvalitetnog kluba i njime potom uspješno upravljao. Kad se unutar (prije svega) turističkih tvrtki i drugih poslovnih projekata u Istri uspijeva nešto dobro stvoriti, i bolje od drugih u Hrvatskoj, pa i šire, onda je umjesno retorički se pitati, a zašto se to ne uspijeva u sportu, odnosno nogometu? I zašto se sve te frustracije uvijek adresiraju na one koji nešto žele učiniti, započeli su, neki sa solidnim uspjehom, ali su kroz vrijeme iscrpljeni od problema i manjka podrške posustajali i posrtali. I povlačili se.

Baski, za sada, dakle nemaju namjeru dići sidro. I kad bi u osnovnim crtama promijenili sportsku politiku, odnosno da se samo jedan akter te vlasti logički resetira, to bi vlasništvo moglo biti ono toliko priželjkivano rješenje za Istru 1961. Nema tu puno stvari koje treba promijeniti, a obzirom da postoji financijsko zaleđe, onda su frustracije svih navijača i samih ljudi koji rade u klubu u Puli, pogotovo izražene. No, rekoh, dok nema alternativa vlasniku, ili nekog drugog kluba koji će imati mogućnost donijeti bolje stvari, bit će tako kako jest. Možda i ljudi iz Vitorie iznenade. Tko zna.

Oni koji nude samo teorije, nigdje potvrđene u praksi, ne mogu iznenaditi. Tko zna, možda se jednom pojavi takva konkretna i kvalitetno sposobna alternativa, ali je do daljnjeg nema na obzoru. Kad bi se pojavila, sasvim sigurno imala bi punu podršku. Neko vrijeme.


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini