Predsjednik okružnog suda Dragan Kolarević bio je u to vrijeme veliki autoritet u Istarskom sudstvu-pravosuđu, i to osnovano. Bio je učesnik NOB-a (rođen u Iloku), ne znam kada je došao u Pulu. Bio je poštovan, ne samo u pravosuđu, već i šire, pravičan, volio je jako Istru i Istrijane. Kadrovsku politiku u sudovima je vodio on, a ne neki komiteti.

Jednom prilikom, dok sam obnašao dužnost suca, pozvao me na razgovor. Pretpostavljao sam da se nešto sprema, i bilo je tako. Kazao mi je kako će predsjednik Općinskog suda u Bujama Augustin Žuvela biti izabran za suca Okružnog privrednog suda u Rijeci i da bih ja trebao preći u Buje na njegovo mjesto. Obrazložio je to činjenicom da nemaju odgovarajućeg, drugog kandidata, što (naravno) nije bila istina. Zahvalio sam mu na ponudi, ali sam odgovorio kako tu ponudu ne mogu prihvatiti i to zato što ima sigurno iskusnijih i boljih kandidata, koji će se javiti na natječaj, kako sam nastanjen u Puli, da supruga ima posao tu, da imamo malo dijete.

Bio je, međutim, uporan, ali ja se nisam dao pa sam mu iznio i još jedan argument, da ja ne znam talijanski jezik, a da je bujština dvojezična i nužno je poznavanje talijanskog jezika za suca, a pogotovo za predsjednika. Doista nisam znao talijanski jezik, i danas mi je žao što ga nisam naučio. Nije prihvatio ni taj argument, razišli smo se uz njegov prijedlog-zahtjev da razmislim i da mu se javim. Bio sam utučen, nije mi se išlo u Buje, osim toga smatrao sam, a i danas smatram, kako u Bujama, ne samo predsjednik suda, već i suci trebaju poznavati talijanski jezik.

Dosjetio sam se spasonosnog rješenja. Sekretar kotarskog komiteta u Puli bio je Ivančić Vjekoslav (Điđi), kojega sam, istina površno, poznavao, ali sam znao da su on i Kolarević prijatelji, nazvao sam ga telefonom, zamolio da me primi, što je on i učinio. Ispričao sam mu svoju muku i rekao mu da ja ne želim ići u Buje, posebno sam apostrofirao nepoznavanje talijanskog jezika i činjenicu da je bujština dvojezična. On je prihvatio moje argumente, naročito onaj da predsjednik suda i suci u Bujama moraju poznavati talijanski jezik. Kazao mi je neka budem miran da ja u Buje neću biti premješten. Tako je i bilo, ali znam i to da Augustin Žuvela nije izabran za suca Privrednog suda već je ostao u Bujama do mirovine.

Spomenuo sam kako je predsjednik suda, kada sam primljen za pripravnika, bio Ante Petrović. On je međutim nakon izvjesnog vremena izabran za suca Okružnog suda u Puli, a na njegovo mjesto izabran je Maks Šprljan, koliko se sjećam, do izbora bio je pravnik u vojsci, naravno imao je položen sudački ispit. Bio je dobar pravnik i dobro je vršio dužnost predsjednika suda, ali i sudačku. Bili smo u dobrim, prijateljskim odnosima, nije bila veća razlika u godinama među nama. Znam to i po tome jer je kao dijete, sa svojim roditeljima za vrijeme drugog svjetskog rata, iz Dalmacije gdje je rođen bio interniran u logor El Šat na Sinaju-Egipat.

U veljači ili ožujku 1967. godine Maks Šprljan nenadano, barem za mene, daje ostavku na mjesto predsjednika suda i podnosi zahtjev za upis u imenik odvjetnika. Saznao sam naknadno da je to učinio zato jer se sukobio oko iznosa novčanih sredstava odobrenih za opremu, poslovanje suda. Ostavka je bila neopoziva, nisu ga mogli nagovoriti da je povuče. Maks Šprljan je doista otišao u odvjetnike, da bi kasnije, negdje 80-ih godina prošlog stoljeća bio izabran u Visoki privredni sud, gdje je i umirovljen. Ostali smo uvijek u dobrim odnosima do njegove smrti.

Nakon ostavke Maksa Šprljana uslijedio je poziv Klare Balić, šefice ureda predsjednika Kolarevića. Ovaj puta sam znao o čemu ćemo razgovarati, pa sam unaprijed donio odluku da ne prihvatim njegov zahtjev-ponudu. Ušao sam u njegov ured opremljen skromnim starinskim namještajem. Ponudio me kavom, sjeo sa mnom kraj okruglog stolića i nakon kraćeg uvoda rekao mi je da on, ali i drugovi s kojima je razgovarao (nije mi kazao o kojim se to drugovima radi), smatra kako bih trebao prihvatiti mjesto predsjednika Općinskog suda u Puli.

Negativno sam mu odgovorio, a kao argument sam naveo kako ima starijih, iskusnijih i boljih kolega. Nije prihvatio moje navode već je tvrdio kako sam ja, iako mlad, pokazao se kao dobar sudac, da sam omiljen u kolektivu ne samo od službenika već i od sudaca. Zatim je iznio i još jedan argument, što me donekle iznenadilo, a to je da sam ja Istrijan i da bi bilo apsolutno u redu da na čelu najvećeg suda u Istri bude čovjek iz Istre.

Znao sam od ranije, od drugih sam to čuo, a i od samog Kolarevića, kako je jako zavolio Istru i Istrijane, među kojima ima puno dobrih prijatelja. Kao što sam već napisao, on je bio vrlo cijenjen, ugledan i uživao je poštovanje ne samo pravničkih krugova Istre već i šire, u što sam se i sam kasnije uvjerio. Bio sam počašćen, laskalo mi je ono što mi je predsjednik višeg suda rekao, a pogotovo me je ugodno iznenadilo njegovo razmišljanje da na mjesto predsjednika suda bude izabran Istrijan.

Odgovorio sam mu kako ću se kandidirati za mjesto predsjednika suda ali pod jednim uvjetom. Začuđeno me pogledao i upitao koji je to uvjet. Odgovorio sam mu da se stave na listu svi suci Općinskog suda u Puli, naravno i ja, po abecednom redu i neka svi suci i zaposlenici tajno glasaju, i ukoliko dobijem najviše glasova, da ću podnijeti molbu za izbor na dužnost predsjednika. Začudio ga je i iznenadio ovaj uvjet, te mi je počeo objašnjavati kako takvo glasovanje nije predviđeno zakonom, da on nije čuo da je tako nešto bilo gdje provedeno i sl. Bio sam, međutim, uporan i kazao sam u više navrata, da se neću kandidirati ukoliko se ne prihvati ovaj moj uvjet. Zaključio je da neću popustiti, a očigledno je htio da ja budem kandidat za predsjednika suda.

Na kraju se suglasio s mojim zahtjevom. Održana je, nakon toga, zajednička sjednica-sastanak sudaca i zaposlenika Općinskog suda u Puli, na kojoj su podijeljeni glasački listići svim prisutnima. Ne sjećam se više detalja tko je vodio sastanak, obrazlagao razloge i sl. Uglavnom, nakon zbrajanja glasova utvrđeno je i obznanjeno da sam ja dobio najviše glasova. Ne sjećam se koliko sam glasova dobio, ali je doista bilo daleko više od drugog iza mene. Uslijedio je pljesak, moja zahvala i najava da ću podnijeti kandidaturu, što sam i učinio 7. ožujka 1967. godine. Dana 1. travnja 1967. godine Skupština općine Pula, kojom je predsjedavao Anton Pavlinić, izabrala me (jednoglasno) za predsjednika Općinskog suda u Puli, na kojoj sam dužnosti ostao do 23. kolovoza 1976. godine kada sam izabran za suca Okružnog suda u Puli. I dan danas sam ponosan što sam postavio navedeni uvjet za svoju kandidaturu za predsjednika suda.

Sačuvao sam vijest iz talijanskog dnevnika "La Voce del Popolo" koji je izlazio u Rijeci već desetljećima na talijanskom jeziku, u kojem je napisano:

Pola 2(ms)

"Asemblea comunale ha nominato il nuovo presidente del Tribunale di Pola nella persona del giudice Rudolf Frančula. Il neo presidente e un giovane giurista istriano che della sua assunzione a giudice nello steso Tribunale ha dimostrato grande vitalita, iniziativa e capacita organiziative..." ("Skupština Općine imenovala je novog predsjednika Općinskog suda u Puli u osobi suca Rudolfa Frančula. Novi predsjednik je jedan mladi istarski pravnik koji je do svog izbora za suca u istom sudu pokazao veliku vitalnost, inicijativu i organizacijsku sposobnost...")

*Nastavak u sljedećem broju

Povezane vijesti

• Kažnjavanje povijesnog revizionizma
• Epilog
• Odvjetničko-sudske šezdesete u Istri