No, moj odnos prema osjećaju vlastite odgovornosti, još uvijek ne znači da ću dopustiti da se u vrijeme današnje totalne amnezije i kolektivnog pranja ruku, sva odgovornost za izbor DSV-a i štetne posljedice njegova rada svali na moja leđa. To, osobito, neću dopustiti onim državnim dužnosnicima koji su kraj svog mandata dočekali s najvišim državnim odličjima i visokim mirovinama, a potajno su »skice« odluka tijeka kojima su bili na čelu, unaprijed dostavljali u Predsjedničke dvore, ili su, pak, nakon podnošenja »hrabre« i u javnosti dobro primljene ostavke, godinu dana primali dužnosničku plaću i zadržavali službeni automobil, mobitel i vozača.

Jednako tako, to neću dopustiti ni onim staleškim službama, čija su upravna tijela svjesno prešućivala činjenicu da sam iz njihovih redova predložio trojicu kandidata za člana DSV-a, a koja nikada, iz njima dobro znanih razloga, u postupku izbora DSV-a nisu mogli otići dalje od jednog polusramežljivog prosvjeda (sic!). Tim osobama, na žalost, pridružujem i Rudolfa Frančulu. Desetogodišnja šutnja, povlačenje s mjesta suca Vrhovnog suda prije reimenovanja i posvećivanja lagodnom odvjetničkom pozivu slobodan su izbor pojedinca kojemu se teško može nešto prigovoriti.

No, prekid šutnje, kao i vrijeme i način na koji je obavljen, otvaraju dodatna pitanja o Rudolfu Odvažnom i pravoj svrsi njegova otvorenog pisma. Teško se oteti dojmu da ovoga puta, osim skromnog staleškog kolege, ne progovara i neki drugi, hrvatskoj javnosti manje poznati Rudolf Frančula, posljednji javni tužilac Socijalističke Republike Hrvatske, koji je svojim kolegama u državno odvjetničkoj organizaciji ostao u trajnoj uspomeni po tehničkom unapređenju rada kuće kojoj je bio na čelu. Naime, naš Rudolf je početkom devedesetih godina donio hrabru odluku o kupnji kolor televizora i odgovarajuće video opreme radi sustavnog praćenja i analiziranja od tadašnjih tajnih službi snimljenih priloga s osnivačkih skupština hrvatskih oporbenih političkih stranaka. Naravno, sve s ciljem njihove zabrane zbog podrivanja jednopartijskog sistema kojemu je tada drug Frančula bez ostatka služio. Javnost je, u međuvremenu, ostala prikraćena za spoznaju kojom je to vrstom aranžmana R. Frančula s mjesta javnog tužioca Hrvatske, nakon pobjede tog i takvog HDZ-a na izborima 1990. godine, prešao na dužnost suca Vrhovnog suda.

Sve to, nužno, i ne mora biti obavijeno velom tajne, kada se zna da je Rudolf Odvažni prije stupanja na javno tužilačku dužnost bio dugogodišnji predsjednik Okružnog suda u Puli. Ako me pamet i logika još uvijek služe, zaključio bih da je vrijeme njegova predsjednikovanja istodobno i vrijeme partijskog i sudačkog stasanja mladog i poletnog Ivana Milanovića. Ne bih se usudio ustvrditi kolike su zasluge u tome upravo R. Frančule, no, očito je, s obzirom na zajednički mentalni sklop i način doživljavanja vlasti, da je R. Frančula duhovni otac Ivana Milanovića. Otuda je i ova tužna priča o Ivanu Milanoviću, zapravo priča o Rudolfu Frančuli i njegovu vremenu. Sapienti sat!, reagira dr. Krunislav Olujić.

U Novom listu je 13. travnja 2000. godine objavljen moj odgovor dr. Olujiću pod naslovom »Ranije se nisam javio jer su Potrebice, Olujići, Vukovići i Milanovići bili »debelo« zaštićeni«, a koji glasi;

»U Novom listu od 14. ožujka objavljen je moj napis pod (redakcijskim) naslovom »Tko nadzire rad Ivana Milanovića, suca koji oko sebe širi strah i muk«. Očekivao sam da će na taj moj tekst reagirati Ivan Milanović, što bi bilo i normalno s obzirom na sadržaj napisa koji se odnosi na njegov rad kao suca, predsjednika suda i člana Državnog sudbenog vijeća (DSV). On šuti ali na taj dio napisa javilo mi se (neočekivano) mnogo ljudi (suci, odvjetnici i brojni drugi građani) koji su ne samo podržali ono što sam napisao, već su osjećali potrebu da iznesu niz novih činjenica koje teško terete Ivana Milanovića, te ukoliko su točne, ono što sam ja napisao samo je manji dio njegovih grijeha. Ne čudi stoga što on šuti, začuđuje, međutim, šutnja onih koji su bili dužni (već davno) poduzeti odgovarajuće mjere da se »slučaj Milanović« ispita.

Na moj se napis, međutim, vrlo opširno, 23. ožujka u Novom listu osvrnuo dr. Krunislav Olujić, kojeg sam ja zapravo samo usput spomenuo kao predlagača liste članova DSV-a Županijskom domu Sabora RH. U svom se uratku autor vrlo neuvjerljivo i blijedo pokušava odreći »kumstva« DSV-a, a meni odriče pravo da iznosim svoja zapažanja i pritom se ne libi vrijeđanja i difamiranja moje ličnosti, te iznošenja neistina (laži) o mom radu dok sam bio na dužnosti javnog tužitelja Hrvatske (od 1986. do 1990. godine), čak mi imputira da sam ja (a ne zapravo on i njegovi raniji istomišljenici) duhovni otac Ivana Milanovića.

Nijednom se riječju K. Olujić ne izjašnjava zašto nije poduzeo mjere da se barem neki suci vrate u sud koje je njegov i Potrebičin DSV otjerao iz sudbene vlasti (poradi nepodobnosti), tu prvenstveno mislim na suce Vrhovnog suda RH koje sam u svom napisu i poimenično naveo, nakon što je imenovan za predsjednika vrhovnog suda, ali i ranije dok je bio moćan čovjek Partije i miljenik Poglavara. Naravno, zato jer se on s tom »čistkom« ne samo složio, već joj je svojom aktivnom ulogom u predlaganju i izboru DSV-a dao legalitet i legitimitet.

*Nastavak u sljedećem broju

Povezane vijesti

• Istranin u vrtlogu pravosuđa i politike: Susret s Josipom Vrhovcem
• Mitinzi, optužbe i tišina institucija
• Šutnja pred riječima mržnje