PIŠE BOJAN ŽIŽOVIĆ

1001 NEDJELJA Nisko stablo usred pustopoljine, možda dobro za odmor ptice selice, ali i ona bi nevoljko zastala, sramota da je netko vidi gdje odmara

Jedan među njima bio je poput stabla, nizak, a i glava mu je bila poput krošnje, velika i puna života, toliko da se stalno svrbio. Valjda je imao uši, buhe, nešto od tih sićušnih krvopija, pa mu je i glava od toga nabubrila. Bilo je tu i onih koji su stajali, neki su se i verali, što po glavama, što po stablu. Uglavnom, izgledalo je kao da stablo ima ljude za plodove, kao da mu oni rastu iz kore, iz grana, iz lišća

Bojan Žižović

Bojan Žižović


Gdje smo ono stali. Dakle, sjedili su na grani toliko niskog stabla da su im noge dodirivale zemlju. Doduše, ne svima. Jedan među njima bio je poput stabla, nizak, a i glava mu je bila poput krošnje, velika i puna života, toliko da se stalno svrbio. Valjda je imao uši, buhe, nešto od tih sićušnih krvopija, pa mu je i glava od toga nabubrila. Bilo je tu i onih koji su stajali, neki su se i verali, što po glavama, što po stablu. Uglavnom, izgledalo je kao da stablo ima ljude za plodove, kao da mu oni rastu iz kore, iz grana, iz lišća. Moglo bi se reći da je to zapravo bio sastanak. Zašto na stablu? A gdje drugdje, molim, ako u blizini nema ničega drugoga osim tog stabla? Obična pustopoljina, samo to stablo, a i ono nisko, nikakvo. Možda dobro za odmor kakve ptice selice, ali i ona bi nevoljko zastala, jer nema drugoga, pa bi brže bolje odletjela, jer sramota je da je netko vidi gdje odmara.

- Ljudi, ljudi, hajmo se dogovoriti, ovo nema smisla, svatko na svoju stranu vuče. Puknut će grane, ljudi, zamolio je jedan od onih kojem su noge dodirivale zemlju.

- Lako tebi, nećeš se ti skljokati s visine, eventualno ćeš pasti na tu svoju debelu stražnjicu, izgovorila je žena, viseći s tanke grančice na rubu krošnje.

- Nemam ja debelu stražnjicu. Evo, pogledajte, i svukao je hlače.

Netko je u tom trenutku pao sa stabla. I nestao. Kao da ga je zemlja progutala. A uokolo samo pustopoljina.

- Evo, ubio si čovjeka sa svojom stražnjicom, oglasila se opet žena s grančice.

- Pokrij to, činilo se kao da urla stablo, a zapravo su urlali ljudi na njemu. Pa je i to rijetko lišće od vibracija popadalo, odjednom. Stablo je ostalo golo, samo s plodovima, ljudskim.

- Ljudi, ljudi, nećemo o mojoj stražnjici. Vidite da je pocrvenjela.

Još je jedan pao.

- Ljudi, ljudi, nemojte padati, navukao je hlače.

Netko mu je zagladio kosu, pljunuo u dlan i prošao kroz rijetke crne vlasi. Pogledao je iznad sebe i vidio ženu u srednjim godinama, ali vitalna, penje se i spušta kao da je rođena na stablu. Čas je na vrhu krošnje, čas na grani iznad njega. Njemu se svidjela. Pa ju je uhvatio za ruku. I ona njega. Kaže mu ona da mu je stražnjica debela, zacrvenjela se pritom u licu. I sve nešto šapuću, a drugi ljubomorni, gađaju ih kamenčićima. Puni im džepovi kamenčića. Gdje li su ih našli u toj pustopoljini? No, pravo je pitanje kako su se oni uopće našli na stablu. Ili su oni tu otkako je i stabla, a ne zna se koliko je to dugo?

- Hoćemo li napokon sići, meni noge zemlju dodiruju, pohvalio se onaj niski s glavom poput krošnje.

- Umišljaš, mali. Ne mogu tebi noge dodirnuti zemlju sve i da te bacimo s grane, kazao je netko konkretan s vrha.

Posvrbio se niski po tjemenu, zamahnuo nogama i zašutio.

- Ljudi, ljudi, hajmo se dogovoriti, imamo dovoljno konopa da se svi objesimo. Ima li to smisla?, dodirnuo je nogama tlo pa ih odmah povukao prema sebi.

Ponovno ga je netko pogladio po kosi. Ali ovaj su put to bili grublji prsti, kao da je s njima netko stalno mazio koru. Pogledao je iznad sebe, a ono žena u srednjim godinama, ali vitalna.

- Zašto bismo se objesili?, upitao je netko konkretan s vrha.

- A vidite li vi nekog smisla u ovome?

- Smisao pa smisao. Zašto uopće govoriti o smislu? Nema se tu puno toga za reći. Isto kao da govorimo o besmislu. Mislim, ima li besmisao smisao ili smisao besmisao, opet onaj konkretan s vrha.

- Vi sve, gospodine, relativizirate. Tako i ja mogu reći: čemu ove kandže na mojim prstima, a svi znamo zašto - da bih se mogla verati. To vam je smisao. Možda besmisleni smisao, ili smisleni besmisao, pa opet smisao, rekla je žena u srednjim godinama, ali vitalna, i pogladila po kosi onoga s debelom stražnjicom.

- Ne, ne, nemojte mi stavljati u usta ono što nisam rekao. Ja o kandžama nisam govorio, oprostite. Vaše su kandže vaša stvar, nisam na njih mislio. Ali na buhe ili uši… e to je druga stvar. A vi njega gladite, pa gladite, a on bi nama konop oko vrata, uzvratio je konkretan s vrha.

- Ljudi, ljudi, nisam ja nikoga nagovarao. Sve je stvar izbora, konop ili pad, svejedno, ali moramo nešto, rekao je debeloguzi.

- Ne moramo ništa, kazala je žena s grančice. I pala. I nestala. I svi su spustili glave kao da su im klonule, kao da su obješene, a konopa nigdje. A i pitanje je bi li grane izdržale to kolektivno vješanje. Sve njih odjednom. Još je netko trebao otpasti, pasti, što li. Kao lišće ujesen. Gledali su jedan drugoga, tko je žut u licu, tko smeđ, tko crvenkast, a tko zelen. Tako su znali kome se bliži kraj.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom