PIŠE RobERT MATTEONI

MetroPula: Učiti se štovati naše, jer, naše je

| Autor: Robert MATTEONI
Mario Delmoro/Robert Matteoni (Arhiva Glasa Istre/Snimio Milivoj Mijošek)

Mario Delmoro/Robert Matteoni (Arhiva Glasa Istre/Snimio Milivoj Mijošek)


Ranih 1970-ih u Puli, Istri, svijetu, puno je toga bilo drugačije. Život u zajednici neusporediv s današnjim, prije svega zbog ogromnog ubrzanja tijekova svakodnevice. Ubrzanje, naravno, bio je lajt motiv spektakularnih dionica automobilista koje su iskazivali tijekom Istarskog relija. No, mnogima od nas najatraktivniji je svakako bila vještina koju su nam demonstrirali u poligonu, brzog parkiranja, prolaska osmice, zaustavljanja, okretanja, vožnje u rikverc i slično. Što manje srušenih čunjeva, što manje potrošenih sekundi. Kao da je bilo jučer, ajme protoka vremena, uzbuđenje je među mnoštvom Puležana i gostiju dostizalo vrhunac kada su najavljivali našeg dečka. Najvećeg frajera. Mario Delmoro. Bilo je vrhunskih vozača, i nekad boljih vremena, ali kad je Marieto bio na startu "poligona" to je bila neka druga atmosfera i iščekivanje. Uh, bili smo tako ponosni da je među glavnim zvijezdama tada vrlo posjećenog događanja na Karolini, ili na parkiralištu pored Bijele kuće (Komitet, Županija), bio naš čovjek. Il noštro mulo, Marijeto.

U tim tinejdžerskim godinama istog desetljeća košarka je bila jako popularna u Puli. Istragrađevno i prva dvorana Pattinaggio. Mirna. Puna tribina, sve samo ne mirna, gromoglasno navijanje, kao groznica subotnje košarkaške večeri. Kako zbog dinamike igre, tako i ukupnog doživljaja zajedništva u dvorani. Kao neka procesija, prije nego bi se otputili opustiti dušu u noć disco i rock kluba, bureka ili kondora (pečenih pileta) pred zoru. Košarka je tih godina privlačila mlade kao rijetko kada. I sjećam se, čak i mi koji smo nogometno bili definirane strasti, javljali smo se profesorima fizičkog odgoja da ćemo igrati školska prvenstva. Igrali smo prije škole na igralištima, nakon škole opet, vikendom po gradu, u subotnjim matinejama po školskim dvoranama. Kasnije, u srednjoj, možda smo bili mi "patuljci" hrabriji upustiti se u hakl na tri vanjska igrališta Pattinaggija, gdje je bilo kvartovskih haklera koji su pod košem izvodili čudesa. Jednog se generacijski bliskog momka posebno sjetim u stvorenim memorijama tih vremena. Igrao je drugačije od svih. S lakoćom mu je uspijevalo ono što je nama bilo nezamislivo uraditi s loptom. Imao je duha i vica u igri, viziju, šut, dribling i personality.

Bio sam siguran da će napraviti važnu karijeru, jer takav smisao za igru, talent, to je bilo fuori serie.

Ivan Kargov će kasnije stići do dresa Gradina/Puljanke, odraditi svoju eru i onda samozatajno za nas košarkaške fanove otići u anonimnost. Ćoste smo ga zvali i on je zaslužan što sam shvatio u osmom razredu da košarka je jedan sport kad ga igra on, a drugi onaj kojeg sam ja i moja škvadra iz Neven Kirca pokušali igrati u dvorani na Verudi. Ne znam s koliko razlike je završila ta njegova simultanka, ali to je bio jedini put kad se nisam živcirao u igri nego sam guštao kako nas ovaj genijalac izigrava.

Neki sam dan u Glasu Istre vidio da je Ćoste preminuo. Dok sam s kolegama iz GI-a pričao u petak o obilježavanju 80-og rođendana lista, upravo je javljeno da je umro i Mario Delmoro. Kad ste povezani nekom niti zajedničke urbane (pulske) svakodnevice, onda neke aktere koje u protoku vremena ne vidite duže, onda ovakve vijesti izazovu sjetu. Jer memorija se brzinski prebaci na frekvenciju ondašnjeg vremena, kada su neki, u ovom slučaju sportski akteri, stvarali jači odjek svojih dosega. Naši ljudi. Kao svjetski šampioni, kao Mate, kao i oni nacionalni, ili lokalni, svaki na svoj način obilježavali su naše vrijeme. I dio su naših dragih sjećanja, jer ona što smo stariji postaju sve bistrija i emotivno snažnija.

Anton Peruško dio tih gradskih sjećanja profesionalno (arhitektonski-urbano) kontinuirano promiče. No, kao strastveni ljubitelj nogometa, na tom temelju doprinosi da se legenda o pulskim igračima, trenerima, predsjednicima, navijačima ne prepusti tlačenju zaborava. Prije starta sezone, kao član Uprave (predstavnik Grada) potakao je Istru 1961 da pozove svoje veterane, okupi ih u VIP salonu te im uz prigodnu zdravicu podjele sezonsku ulaznicu. Članovi generacije 1961-67, kao i svi oni sa minimum 100 nastupa u trećem mileniju, znana lica našeg nogometnog i urbanog pulskog identiteta, bili su opet na okupu. Vidljivo dirnuti susretom, emocijama i pažnjom kluba. Zatela, Medak, Ružić, S. Scoria, Božić, Košara, Jukopila, Krizmanić, Piutti, Bolković, M. Černjul, Beli, Keser, Spasić, R. i V. Orlić, Šugar, Capolicchio, Duboković, za Ostovića i Šverka sinovi Marčelo i Sandro. Sve naši dečki, s kampa.

I lijepo je da je Istra 1961 započela kontinuitet raznih obilježavanja i povijesnih poveznica jer u našem društvu, općenito, duže vrijeme vladala je "politika" što je bilo nije postojalo, svijet je počeo "s nama". Klub je priredio skromno, ali s pažnjom obilježavanje 20 godina neprekidnog rada svoje tajnice Ivane Čakarić. Kada u toliko vremena jedna osoba ostane vezana za nogometni klub, pogotovo u pulskim kronično turbulentnim zbiljama, nekoć egzistencijalno opterećenima besparicom, a sada ipak stabilnije faze, to je uvijek dojmljiv jubilej. I iskustvo koje u klupskom djelovanju predstavlja veliku vrijednost.

U svakoj domeni društva trebalo bi gajiti takav pristup. Zalijevati dužne memorije da bi čvrsto i postojano cvalo stablo identiteta sredine, zajednice i pojedinca. Pozitivna energija prolazi i tom trasom na putu stvaranja prepoznatljivosti i pripadnosti okruženju. Samo se tako može promicati među mladima pozitivnu ideju perspektive života u Puli. I posljedičnu aktivnost u tom smislu. Jer pored više objektivnih limitirajućih faktora grada, previše je promotora negative te kroničnog poseljačivanja odnosa i prostora u ovom lijepom gradu, što kod mlađih generira animozitet te ih potiče na odmake i promišljanja odlaska, ukoliko ne izaberu utonuti u sivilo takvih trendova.

U rasponu od 1970-ih do danas ovaj list bio je dnevnik Pule i Istre, potom šire. Mislim da sam imao devet godina kada sam ga istinski čitalački uzeo u ruke. Dan prije gledao sam prvu utakmicu uživo, Istra - Rijeka na Gradskom stadionu, pobjeda 1:0 na debiju Druge lige zapad, strijelac Nando Ghergheta. Valjda je ta duboka emocija doživljaja pet tisuća gledatelja, euforija pobjede, potakla da se kao klinac zadubim u crno bijele stranice Glasa. Uz tadašnje fotografije zrnatog otiska, koje je potpisivao Medeni (jedini sportski amaterski fotoreporter te ere Drago Jovanović), proživljavao sam nastavak doživljava dana prije. Od tog rujanskog ponedjeljka 1971. eto sada već 52 godine čitam (i) redovno Glas Istre. Od 1979. i prvog potpisa u listu, suradnja s Glasom traje, uz manje prekide, 44 godine. Radeći cijeli profesionalni radni vijek u nacionalnom mediju, poveznicu s našim regionalnim listom nisam želio nikad izgubiti. Je, možemo se svi u raspravi svrstati na ovu ili onu stranu promišljanja kako kome odgovara ili ne novina. To je zbilja svake novine (medija) na svijetu, nema jedinstvenog stava, ukusa, doživljaja i ideje. Što netko voli, drugi može detestirati. Što netko poštuje, drugi ne doživljava. Medij je uvijek izbor i svatko može birati što ga zanima, što želi, ili ne želi, čitati.

Ono što je međutim linija 80 godina Glasa Istre, to je pripadnost ovom okruženju. To je nit poveznica različitih era, generacija, društvenih, političkih i inih promjena, sportskih vremeplova i dnevnik naših lokalnih života, prije svega. Svi sa svojim različitostima u suprotstavljanjima, afinitetima, ukusima, dobima, zanimanjima, naposljetku smo se okupljali, ovako ili onako u dnevniku našeg okruženja.

Bila je to odavno jedna od linija povezivanja unutar sredine. Puno se toga u moderno, prije svega komunikacijsko vrijeme, u digitalnom dobu koje vozi brzinama formule 1, promijenilo. Oni koji pamte vrijeme istarskog relija, kvartovskih haklanja košarke u Pattinaggiju, pečenih pilića na tvrđavi uz Club 33, blatnjava utakmice na starom stadionu, pa postupno otvaranje života iz crnobijelog u kolor svijet, imaju drugi doživljaj i emociju (i) prema ovom 80-godišnjaku. Nije se jednostavno, zapravo je vraški teško, prilagoditi se u tim godinama ovom roller coasteru u svijetu medija. Kao i posve novim navikama mlađeg življa, koji jest, ili treba postati, konzument informacije, koja plovi unutar oceana svakojakih vijesti i "informacija" sa svih meridijana i paralela, koje preplavljuju naše ekrane gotovo i prije nego su se uopće dogodile. U neizvjesnostima budućnosti jedna od najvećih je i ukupna sudbina medija. No, to je neka druga tema, kompleksnija i duža.

Činjenica jest da je GI naša lokalna vrijednost i tradicija. Kao što su to ljudi i događaji u ovom okruženju koji su stvarali i pričali tu tradiciju osam desetljeća. Kao što su to oni veterani Istre, meštri automobilizma, boksa, košarke i inih sportova. Pula se nikad ne bi trebala odmicati od aktera svojih memorija, naprotiv. Da bi imala nadu urbana priča Pule nekog prošlog vremena, nužno je te memorije promicati. I dobro i ono što treba mijenjati. Jer to je priča o ljudima, događanjima, mjestima. Priča o našem. Gradu i ljudima. Pula se mora učiti da više štuje sebe i manje se obezvrjeđuje. I svoj identitet, i ikone tih identiteta. Među inim zato jer je to naša emocija. I zato jer ima čime se dičiti, odavna, koliko god galamili oni koji svijet vide od sebe i zatiru taj pulski identitet i tradicije.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter









Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater