PIŠE HELENA MOSTARKIĆ GOBBO

Što ćemo poručiti djeci i mladima koji ovih dana završavaju svoje školovanje? Da kupe kartu u jednom smjeru?

| Autor: Helena MOSTARKIĆ GOBBO
Dublin / Helena Mostarkić Gobbo

Dublin / Helena Mostarkić Gobbo


Dok jedna strana (koja je, čini se, u debeloj manjini) još uvijek sasvim naivno i idealistički vjeruje da za Hrvatsku ipak ima nade, državu je u proteklih nekoliko godina napustio ogroman broj građana. Samo u pandemijskoj 2020. godini u inozemstvo je odselilo više od 34 tisuće građana! Grad je to veličine Šibenika, barem što se broja stanovnika tiče.

A kako stvari stoje s tim brojem, možda ćemo u ne tako dalekoj budućnosti veličinu gradova mjeriti isključivo po površini, jer ne znamo tko će više u njima živjeti.

Pandemija se u mnogočemu pokazala kao dvosjekli mač, čiji vrh i dalje pomalo bocka sve one koji o njoj još uvijek nisu zauzeli stav (ili jako dobro glume da nisu), pa tako i u odljevu stanovništva. Neki su zbog pandemije prisilno ostali u Lijepoj našoj, a neki su, pak, jedva dočekali da se ponovno i bezuvjetno otvore mnoge granice, pa da iz svojevrsnog životnog lockdowna konačno uskoče u vagon prema svjetlijoj budućnosti, ili nečemu što im tako izgleda.

Irska je među hrvatskim stanovništvom, pa i šire, postala prva asocijacija i gotovo sinonim za odlazak u neko bolje sutra. Profilirala se posljednjih godina u neku novu obećanu zemlju u koju su mnogi otišli osvjedočivši se da se raditi i pritom dobro zaraditi ipak može. Mnogi su pohrlili i spremno zasukali rukave da bi primili takvu financijsku injekciju, barem dok se kratkotrajno ne riješe ovrhe ili ne pokrpaju beskrajni minusi koje nijedna hrvatska prosječna plaća ne bi mogla, sve i da se uz nju besplatno dijele igle i konci.

Doduše, mnogi osim piva i nisu imali neke posebne vizije ni znanja o Irskoj, toj, kažu mentalitetom bliskoj nam zemlji, ali su se brzo snašli. Iskreno, moram posumnjati u sličnost mentaliteta poslodavaca Hrvata i Iraca, ako zbog ničega drugog, onda zbog plaća. One su djelomičan razlog zbog kojeg ljudi traže spas u inozemstvu, jer ovdje se, unatoč volji i želji, uglavnom radi za kikiriki, a troškovi života su daleko viši nego što to plaća "malog čovjeka" može pratiti, a da čovjek pritom ostane normalan. Kako je krenulo, ponor između plaća koje stagniraju i troškova života koji rastu brže od gljiva poslije kiše, produbljuje se u sliku koja patinu realizma stavlja preko očiju i najvećih optimista.

Bilo bi konačno u redu da plaća u Hrvatskoj bude adekvatna broju odrađenih sati dnevno. Recimo, model po kojemu bi za 8 sati dnevno odrađenog rada minimalna plaća iznosila 8 tisuća kuna bio bi, vjerujem, dovoljno prihvatljiv prvi korak promišljanja o ozbiljnim mjerama da se radno sposobni ljudi u najboljim godinama zadrže unutar granica. Za pola radnog vremena, koje je vani najnormalniji standard koji ljudi mogu birati (kao i rad po postotku vremena), plaća od 4 tisuće kuna trebala bi biti jedan normalan standard da zbog takve financijske računice ljudi odustanu od slavlja svetog Patrika uživo.

Ulazak u Europsku uniju omogućio nam je otvaranje znatno većeg tržišta rada, pa je dotad svaki neprosvijećeni Hrvat uvidio da ipak ne treba samo "biti sretan što uopće radi", nego da negdje u praksi postoje i čudesa koja se zovu "pregovor oko plaće" ili "isplata prekovremenih". Ipak, ulazak u EU (u koju smo utrčali ozarenih lica k'o da smo za utrku na 100 metara ispili šest energetskih pića) pokazao je i zabrinjavajuću statistiku koja se najbolje ogledava u statistici: sve manje upisanih učenika po školama. Nestaju razredi, škole, generacije. Od perioda ulaska u EU, prema podacima Ministarstva znanosti i obrazovanja, za demografska istraživanja, iz naše je države "nestalo" 10 posto učenika (u brojkama više od 50 tisuća, što je brojem stanovništva grad veličine Pule ili Slavonskog Broda), a isto toliko ljudi prijavljeno je u sustav pod statusom umirovljenika.

Gastarbajtera je uvijek bilo i bit će, ali dok se ranije emigriralo iz političkih i ekonomskih razloga, danas je problemu dodana nova dimenzija. Jednu mladost naše države odnio je rat, a drugu, današnju, odnosi nepovjerenje u institucije i "odgoj" da se novac ionako može steći bez imalo truda, rada i poštenja. Odgoj s pravim vrijednostima u kojima se ističe vrijednost obrazovanja da bi se kasnije ozbiljnije konkuriralo na tržištu rada, na ovim prostorima sve manje vrijedi. Tako odlaskom djece, mladih, obitelji i radnog stanovništva možda odumire i posljednja nada da se stvari mogu suštinski promijeniti.

Brojni iseljenici ozbiljno razmišljaju o odricanju od hrvatskog državljanstva, a neki su to čak i učinili. Nikoga zbog toga ne treba osuđivati, jer svatko ima svoje razloge za svoje poteze, ali i svoje vizije o državljanstvu. Nekome je to početak i kraj svijeta, a neki misle da se domoljublje ne mjeri jednim papirom; otprilike nekako onako kako današnji svijet uglavnom percipira i brak.

Što znači domoljublje u državi poput ove? Bojim se - jako malo. Istinsko domoljublje ne pokazuje se busanjem u prsa na nogometnim utakmicama reprezentacije, već poštovanjem svih ljudi, prvenstveno onih na čijim temeljima bismo trebali graditi budućnost, s floskulom da na njima svijet ostaje.

Oni koji odlučuju o našim sudbinama trebali bi se, u ovim zadnjim trzajima nade, uhvatiti u koštac s nedostatkom života u dostojanstvenim uvjetima. Ali podobni, koji su se uspjeli na vrijeme uhljebiti po političkoj liniji, ili "po babi i stričevima", sa svoje pozicije, nažalost, nikada neće i ne mogu shvatiti one koji se nisu prodali. A upravo potonji muku muče s balansiranjem odluke između odlaska ili ostanka.

Što ćemo poručiti djeci i mladima koji ovih dana završavaju svoje školovanje, ili njegov dio, i time zatvaraju jedno iznimno važno poglavlje života? Da kupe kartu u jednom smjeru?

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater