U proljetnom dijelu prvenstva svjedočili smo najboljoj atmosferi nogometne Pule u povijesti njenih prvoligaških godina. Oduševljenje šire javnosti (i Hrvatske), euforija navijača i ozbiljan iskorak privrženosti lokalnog življa prema svom (nogometnom) klubu. Pogotovo potonji faktor bio je jedan od najimpresivnijih doživljaja jer u svjedočenju više od pedeset godina dinamika na gradskom stadionu - Drosini – Verudi – Valkanama, ne pamtim takvu iskrenu sreću domaćeg življa. Mislim da se u proljeće sve poklopilo. Želja vlasnika da ulože u pojačanja, sazrijevanje važnih mladih igrača više vrijednosti, grupa iskusnih kvalitetnih igrača, dolazak trenera koji je to znao majstorski ukomponirati i prepoznavanje javnosti gdje to može odvesti. Ona je na stadionu i u "okolici" širila pozitivnu energiju, i to unatoč negativnom rezultatu ili uobičajenim lokalnim negativnim dojmovima. Da podsjetimo, druga Garcijina era startala je lakim porazom (1:3) s Dinamom u Maksimiru i općim dojmom slabosti Zeleno-žutih. U drugoj utakmici, na svom stadionu, Istra 1961 je umjesto očekivane pobjede, odigrala "samo" 0:0 s Goricom.

Kao i u prvoj sezoni Garcije (2021.), kada je Istra plovila istim rutama devete pozicije, tada doduše uz manje prisustva na tribinama, ali s uobičajenim odjecima u javnosti da "trenera treba smijeniti". Garcia je stigao kao mlad (37), sa prilično malo iskustva. Kad je Mario Pušić vratio Twente u Eredivisie, nije prihvatio voditi ga dalje jer klub nije osigurao pojačanja. Gonzalo Garcia je preuzeo momčad kao njegov asistent i odradio je 28 kola, a prvenstvo je u ožujku prekinuto zbog COVID-a.

Njegova momčad zaključila je, u trendu pada forme, nepotpunu sezonu na 14. mjestu. No, okruženje Istre, prilično umorno od dvojbenih stručnih priča i pogotovo slabih igara, kao da je u Garcijinom nogometu prepoznala ono što joj barem pruža nadu u bolju sutrašnjicu. I zbog čega vrijedi trpjeti još jednu "sezonu devete pozicije". Mislim da je tome pridonijelo 35 dana bivšeg španjolskog reprezentativca Curro Torresa. Došao je u zamjenu za korektnog Marqueza, koji nije imao dovoljno snažan autoritet da se potvrdi potrebnim rješenjem. Torres je imao odmah tu snagu, posložio je momčad tako da je odmah djelovala uvjerljivije i podigao je atmosferu oko Istre. Torres je međutim imao drugačije ambicije. U Pulu je stigao u "pauzi" između željenog rada više razine u Španjolskoj. Bio je do tada trener u mladoj momčadi Valencije te 20 utakmica (uz 12 poraza) u Lorci (druga liga). Otišao je iz Pule uz žal prije sedam godina, a u međuvremenu je uz drugoligaške angažmane u Španjolskoj, sebe pronašao u Estoniji. S Levadijom je tri godine, osvojio je tri trofeja i vidjet će se hoće li krajem ugovora, u prosincu, nastaviti ili odlazi.

Pulska javnost (i klub!) prepoznala je u Garciji vrijednosti i one su se oplodile u sjajnoj drugoj sezoni rekorda i, nažalost, gubitka Europe kad se činilo da je realna. Iako je u lipnju pulsko okruženje većinski pozdravilo Tomićev angažman, vjerujući kako je njegov rad na Drosini (2016.) dobar pokazatelj uspješnosti, a dometi s Lokomotivom i Rijekom potvrda, prilično je brzo bilo jasno da to isto okruženje više nije uvjereno u uspješnost njegova rada s Istrom. Bilo je dosta negativnih odjeka među navijačima već u pripremnim utakmicama, a kako su se neuvjerljive igre ponavljale i u startu prvenstva, dalo se razumjeti da će kopnjeti podrška šibenskom strategu. Čak i kada se odigralo odličnih (drugih) 45 minuta s Lokomotivom, ili pobijedilo uz mnogo muke Goricu, javnost i navijači bili su prilično složni da to nije to. Uvjerljiv je dojam da su upravo zbog korektnosti Tomića, odnosno većinskog odobravanja njegova angažmana, pa i određenih objektivnih problema (odsustva važnih igrača), izostala inače česta pulska negodovanja s tribina.

No, za njegov status je bilo značajnijim problemom što i vlasnici kluba iz Vitorije nisu bili zadovoljni. Oni su mu tu i kazali u jednom od posljednjih brifinga koji su imali (pred Goricu), a kako se moglo kasnije čuti, trener nije baš prihvaćao njihove argumente. Sukladno sedam godina djelovanja Baska u Istri 1961 dalo se prilično jasno zaključiti da nisu kliknuli s Tomićem, a to je onda značilo da će se ubrzo razgovarati o sporazumnom raskidu. Tim prije što se i iz igračkih redova moglo osjetiti da im novi trener i njegove metode rada, kao i taktički pristup nisu baš "sjeli". To i nije iznenađenje, imajući u vidu kakvo su proljeće imali s prijašnjim trenerom. S Garcijom se povijest ponovila, jer su nakon prve ere podbacili odmah i Karoglan i Catala, a ispravljao je stvari Tramezzani. Ovaj put je nakon Garcije podbacio etabliraniji trener kao Tomić, a vidjet ćemo kako će se snaći novi Španjolac.

Koji može biti glavni problem što nakon dvije etape urugvajskog trenera slijedi trenersko lutanje nasljednika? Prije svega je logika kvalitete Garcije. Potom je metodološki pristup, treninzi i priprema utakmice, naposljetku vrijednost igrača i trenerova vještina da iz njih izvuče maksimum. Kad se igrači prilagode njegovim šablonama, uigraju linije i razrade automatizme, onda je svakom jasno, u svakom trenutku, što mu je raditi na terenu, gdje trčati, kako se pozicionirati. Igrači u pravilu to najviše vole, pogotovo kad rezultat prati njihove učinke. Oni igrači koji nemaju sklonost da se prilagode, kao što su bili posebni talenti kao Erceg, Lekouiry, kod Garcije bi ispadali iz prvog plana. Kakvi su dometi Urugvajca vidjet će se kroz Hajdukove epiloge, ali nedvojbeno je da je bio odlično rješenje za Istru.

Eh sada, znači li to da samo taj trener vrijedi za Istru i da svaki koji bude dolazio, i po običaju se uspoređivao s njegovim radom, odmah u startu biti će ne-dobar? To naravno nije logično razmišljanje. Djeluje smislenije prihvatiti realnost da Istra nije klub koji odmah može osigurati dvije važne točke za nastavak proljetnog napretka u roku odmah. Prvo je dakle osigurati trenera koji je garancija slične priče. Drugo je osigurati nove igrače koji će biti slične moći kao najvažniji koji su otišli (Majkić, Valinčić, Lisica…). I veći klubovi imaju problem prestrojiti se nakon uspješnijih faza, stabilnih stručnih i nadirućih igračkih vrijednosti. Eto, primjer Dinama, koji je lani mijenjao četiri trenera. Rijeka ih je mijenjala tri. Čak i uvijek stabilnija Lokomotiva, nakon smjene Čabraje izmijenila je trojicu. Na nekoj višoj razini nogometa, pogledajmo primjer rastakanja šampionskog DNK-a Manchester Uniteda, koji troši trenere, igrače i milijarde bez uspjeha da se vrati na staze četvrt stoljeća Fergussona. Milan je nakon scudetta s Piolijem imenovao već trećeg trenera i promijenio mnoštvo igrača.

Istra 1961, dakako, ima svoje slabosti. No, ono što se doima ovaj put važnije, to više nije isti klub kao i prije, odnosno nije isto okruženje kao i prije u kojem će prevladavati oni koji jedva dočekuju da diskreditiraju sve dobro učinjeno da bi nastavili omalovažavati i klub i nogomet i sve ono što je izraslo kroz 17 uzastopnih prvoligaških sezona na Drosini. Jest da takvima puno lakše sjeda ovakva nepovoljnija situacija, ali da se primijetiti kako te struje gube na snazi pored većinskog stava navijača i javnosti. Ti stavovi jesu negativni o rezultatu, igrama, određenim negativnim klupskim ponašanjima i odlukama, ali oni nisu destruktivni prema jedinom klubu koji u Puli i Istri ima tako značajan sportski i društveni status, te moć masovnog okupljanja. Naravno da treba kritički propitivati stvari na terenu, klupi, u uredima, ali ne radi omalovažavanja i diskreditiranja koje je samo sebi dovoljno. Preispitivati stvari treba jer se želi bolje, ili zato što se može tako doprinijeti da se stvore uvjeti za logičnije poteze.

Istra 1961 jest većinski u privatnom vlasništvu, ali ne može ona živjeti samo u svom vlasničkom oblaku pa zanemarivati što navijači i javnost misle i očekuju. Klubovi prodaju svoj proizvod, glavni je utakmica i želi se privući što više gledatelja. Klub želi prodati što više dresova, suvenira. Klub želi što veću podršku jer u takvom ambijentu igrači više pružaju. Klub želi dovoditi igrače za manju cijenu, ostvariti iskorake i rezultat, koji će omogućiti unosnije transfere istih. Sve je to povezano jednom niti, navijačkom i podrškom okruženja. Zato nije samo logično nego je nepisana obveza da klubovi moraju osluškivati bilo pripadajuće im javnosti i uzeti u obzir njene stavove. Klub bez navijača, podrške okruženja, atmosfere kao što je proljetna (treba joj stremiti uvijek), jednostavno nema smisao…

Oriol Riera je 39-godišnjak, zavidne igračke karijere europskih okvira. Trener je s malo iskustva. Kruno Jurčić svojevremeno je preuzeo Istru bez jednog dana vođenja i pionira. Bio je jedan od najuspješnijih trenera u povijesti kluba. Početnik je bio i Milivoj Bračun. Početnici su bili i domaći dečki, sa snagom igračke karijere, Elvis Scoria, Igor Pamić. Iskustvo je nekad veliki saveznik, ali nerijetko nije od pomoći. Ključna je kvaliteta rada, a temeljem modernih tehnologija i komunikacija, ona je u teoriji dostupna svima. Vještina je kako nju praktično koristiti, uz temeljnu odrednicu koliki je talent u jednom treneru. Bio mlad ili stariji taj talent upravljanja grupom i prepoznavanja igračkih potencijala, ostaje točka na kojoj se prelamaju trenerske karijere. Riera će pokazati kakav mu je dar za struku. Neće to odmah moći, ali dati će naslutiti kroz mjesec-dva ima li nade da okruženje prepozna da ga vrijedi podržati kao nekoć gore navedene trenere. Unutar svega toga najmanje treba obezvrjeđivati klub i Baske, čijom zaslugom se danas ne raspravlja kako se vratiti u prvu ligu, nego se živi stabilnost elitne lige sa svim svojim usponima (proljeće) i padovima (jeseni).

Povezane vijesti

• Finiš sezone i pitanja priznanja… i za ovdašnje ljude
• Igrač sezone navijači, utakmica godine publika
• Za iskorake nisu presudni dvokoraci, nego međukoraci