PIŠE ROBErT Matteoni

MetroPola: Svijet virtualnosti i realnosti života

Ilustracija / Robert Matteoni (Snimila Angela Maksimović, Snimio Milivoj Mijošek / Glas Istre)

Ilustracija / Robert Matteoni (Snimila Angela Maksimović, Snimio Milivoj Mijošek / Glas Istre)


Na Božić će se navršiti 35 godina od jednog jako mi dragog događanja. Te 1988. godine dobio sam termin za intervju sa Silvijom Berlusconijem, tada hit poduzetnikom Italije, a pogotovo popularnom u milijunskoj masi navijača AC Milana. Razgovor se odvijao u njegovoj vili San Martino, u Arcoreu, blizu Monze (40 kilometara od Milana). Povijesno vrijedna građevina iznutra je djelovala monumentalno. Mnoštvo starine i nadopuna modernim elementima. Mnoštvo super vrijednih umjetničkih djela, od Tiziana preko Rembrandt, Rubensa do Picassa. Osjećaj da ste u domu jednog milijardera koji se pripremao osvojiti nogometni svijet, a koji je već bio dominantan lik talijanske poduzetničke, medijske i ine glamur scene, nudio je dvojbu kako se taj čovjek zapravo ponaša. Nije da imaš prilike upoznati svaki dan te likove koji kroje svijet, a imaju novca da ne znaju koliko, gdje god i što će s njima. Bilo ih je više u karijeri novinara ispred mikrofona, ali Berlusconi je ostavio posebne impresije. Prije svega zato što je bio vrlo srdačan, neposredan u razgovoru kao da se znamo od malih nogu, a onda i vrlo temeljit u objašnjenju svojih uspjeha, načina kako će funkcionirati mediji u budućnosti, i kako će nogomet potpuno promijeniti strukturu djelovanja. Tada je djelovalo utopistički, a već više godina unazad, a pogotovo danas kada se priprema nova reforma Lige prvaka, četvrta po redu unutar trideset godina, njegove su vizije bile i te kako realistične. Život je to legitimirao.

U 1990-ima sam često bio u Milanellu i imao određena dopuštenja u boravku u tom prekrasnom sportskom centru upravo temeljem tog intervjua s gazdom kluba. Uz doprinos Zvonimira Bobana, koji je postao ikona rossonera, kontakt s igračima Milana postao je gotovo pa lakši nego što je to bilo i ostalo s dobrim dijelom ovdašnjih HNL imena.

Atmosfera u Milanovom kampu bila je takva da se čovjek odmah osjeti kao kod kuće. Svi pozitivni, familijarnog pristupa, posebno druželjubivi u drugom dijelu dana, kada se završe treninzi, press govorancije, kad novinari odu, a u okruženju borove šume, hektara zelenila, žuborenja jezera ostaju jedini zvuk koji dira ljekovitu tišinu. U tom zemaljskom raju upoznao sam više djelatnika kampa, tzv. običnih ljudi koji su u stvari povijest kluba. Jedan od njih, među najstarijima, s kojim sam više puta razgovarao u malom, ali vrlo funkcionalnom i toplom, okruženju pansiona za igrače, bio je svjedok duge povijesti Milana. Slavne, pa neslavne, pa one na pragu bankrota i novog preporoda… Pričao mi je s posebnim uzbuđenjem o danu kada je Berlusconi helikopterom sletio u Milanello (1986.), što je bio simbolični dan oživljavanja AC Milana. Da ga tada Berlusconi nije kupio klub bi bankrotirao, ispao među amatere, a kamp Milanello bio bi prodan na dražbi nekom građevinaru da se namire dugovi prethodnog vlasnika. Ljudi su tada bili sretni da klub uopće preživljava, da ostaju zaposlenici u kampu i da će dobivati redovno plaću. Nitko tada nije mogao slutiti da će Milan postati ubrzo pojam organizacije, avangarda nogometa, na terenu i izvan njega. Pogotovo da će Milan uskoro osvojiti naslov prvaka Italije, pa europski naslov i potući do nogu slavni Real Madrid (5:0) u Kupu prvaka. Svijet Milana se okrenuo naglavačke, iako će stari milanisti tvrditi da su se stvari samo vratile na svoje, šampionsko mjesto.

U drugoj polovici globalno senzacionalnih 1980-ih te počecima 1990-ih Milan je bio vrh svijeta. I gledajući kako se poigrava s Realom, činilo se da sve priče starijih, o kraljevskom statusu i moći madridskog kluba, nemaju nekog smisla. Klasična zabluda onog koji tumači zbilju kroz sadašnjost, neupućen u realnosti bliže i dalje povijesti, i pogotovo u utjecaje koje na perspektivu ima ono što je prošlo. Činilo se tada da je Milan druga galaksija za Real i da se to nikad neće promijeniti. Zabluda broj dva, jer u nogometu su promjene redovita dinamika funkcioniranja.

Prije jedanaest godina Luka Modrić postao je dio Reala. I zahvaljujući njemu došao sam u priliku bliže upoznati svijet kraljevskog kluba. Milan je već bio u padu, koji je vjerojatno iniciran onog dana kada je Berlusconi (1994.) odlučio krenuti u politiku. U Madridu su stvari išle drugim tijekom. Florentino Perez, Big bos Reala, i on milijarder, doduše »siromašniji« za par milijardi od Berlusconija, vraćao je sjaj kraljevskom klubu. On je nekad bio u politici, a onda se okrenuo svom građevinskom biznisu i pogotovo je strasti upražnjavao u dvije ere vođenja Reala. Perez je bio fasciniran Berlusconijem i Milanom, često je dolazio u posjetu šefu rossonera i očito brzo učio i upijao znanja. I on je spasio Real od bankrota, pa uložio mudro klupski novac od prodaje kampa u centru Madrida u zemljište za novi kamp te namirivanje dugova. Čisto radi informacije demokratskim snagama u Hrvatskoj, Grad Madrid iznimno je pomogao sanaciji Reala, otkupio je zemljište starog kampa i omogućio jeftiniju kupovinu zemljišta za novi kamp u blizini zračne luke. U tom Valdedebasu je zbilja, još prije deset godina sve djelovalo kao da ste došli na neku drugu planetu. Ogromna površina, kao mali grad, tereni jedan za drugim, dvorane, zgrade klubova Realovog sportskog društva, mali stadion, hotel, parkirališta, svijet za sebe. Službe sigurnosti kao FBI, nema šanse da im muha prođe bez dozvole.

U dijelu kampa gdje stoluju igrači i treneri te je teško upasti, Modrićeva je riječ bila dovoljna za posebno dopuštenje. Intervjui s Ronaldom, Baleom, Marcellom, Ancelottijem, Benzemom jednostavno odrađeni. No, ono što sam zamijetio u startu, razlika između Milana i Reala, Milanella i Valdebebasa bila je u atmosferi. U živopisnom Milanellu sve je djelovalo toplije, ljudskije, pristupačnije. U Valdebebasu, uz ogoljelu površinu, s mnoštvom neizgrađenih prostora i sivom zemljom kao okviru zelenih travnjaka, kao da ste u nekoj pustinji s oazama, sve je nekako luksuzno, a hladno. Svi su profesionalni, vrhunski odrađuju posao, ali kao da ste na dvoru, gdje su svi u nekoj tenziji da ne pogriješe. I kad se pojavi veliki vladar nastaje strka, dočeci, distanca među akterima.

Je li to nešto pogrešno? Ne bih rekao, više mi djeluje kao različitost mentaliteta, bogatstvo drugačijih, a istovrsno senzacionalnih povijesnih tradicija. Bit je da su Milan i Real, kao velikani svjetskog nogometa, imali kroz povijest velike uspjehe i uspone, ali i drastične padove i dramatična preživljavanja. Ciklusi tih doživljaja, u većim ili manjim intenzitetima, realnost su života i na tim kraljevskim razinama.

Nogomet je ponavljanje povijesti i istovrsne zbilje života, u kojima se samo razlikuju dimenzije aktera i brojke funkcioniranja. Pa kada te strukturalne doživljaje iz najviših razina prebacite na frekvencije domaćih nogometnih zbilja, jednostavno ćete spoznati te sličnosti. Izmjenjuju se ciklusi uspješnosti i dramatičnih padova, periodi rizika od bankrota i faze revitalizacije, ere dominacije i one frustrirajućih neuspješnosti. Nepisani zakoni nogometa od pamtivijeka, više od 150 godina.

Suvremenici u pravilu na stvari gledaju sada i temeljem sadašnjosti. Kad tu suvremenost definira nikad lakša vizija i informiranost svjetskih kretanja, djeluje razumljivo da mlađi gledaju stvari po kriteriju (ne)dostižnih. No, snaga tradicije, povijesti i logičkog koračanja kroz uspone i padove, što proizvodi nasušno potrebna iskustva, ima uvijek velikog utjecaja na ono što se događa sada. I u bližoj perspektivi.

Naša Istra 1961 je danas pred frustrirajućim gostovanjem kod Lokomotive. Gdje po tradiciji prolaze kao bosi po trnju, sa sporadičnim pozitivnim rezultatom. Neovisno što se danas dogodi u Kranjčevićevoj, ne mijenja realnost da je 2023. godina povijesno najuspješnija u povijesti pulskog nogometa. Po rezultatu prošle sezone (lipanj), po financijskoj stabilnosti, organizacijskom napretku, po gradnji kampa, po broju reprezentativaca (tri u U-21, brojni u mlađim muškim i ženskim kategorijama), po dimenziji transfera (rekordnih 4,5 milijuna eura prihoda), po involviranosti mladih talenata u prvu momčad (Perković, Lisica, Maurić), po broju stipendista u omladinskoj školi, po najvećem broju pretplatnika (tisuću) i najvećem prosjeku gledatelja (2.831), po rekordu posjete Drosini (8.606), po kontinuitetu praćenja njene postojane navijačke grupe (Demoni), po uključenju Istre u društvene i socijalne tijekove okruženja, naposljetku i po tome da se to već doživljava kao da je normalan standard. A nije. Donedavno to su bile samo puste želje.

Mlađi stvari sagledavaju u sadašnjosti, možda i odveć vrednuju kriterijem kako to u svijetu virtualnog izgleda. Gotovo pa razumljivo iskazuju nezadovoljstvo i očekuju više jer nisu pod utjecajem onog što je (donedavno) bilo, i ne poznaju snagu tradicije i iskustava kao nužnih faktora za ciklički rast dimenzije (povijest) kluba. U odnosu na prije ova Istra je definitivno druga realnost. Nemjerljivo bolja. Za daljnje iskorake nužni su drugi faktori, a realnost je da tome treba vremena i drugih doprinosa.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater