PIŠE MILAN RAKOVAC

GALACTICA HISTRIA: Stereotipi kao wannabe arhetipi

Milan Rakovac

Milan Rakovac


QUA NO XE PIU SCHERZI, CIO MIO. Ako pukne Bosna, puče EU i Europa i Ukrajina i vasceli beli svet. Kad je malo falilo da na Draognji počne Treći svjetski rat, u prahistoriji, jučer, napisah pjesmu:

 

HIŽA NA KUNFINU

Na kunfinu hiža, palacin,

na mirinu kanuna talijanskega, slovienskega, hrvackega.

Je zadiješ z fjonde Davidove;

blizu su naši kunfini,

mali su naši djardini,

jaki su naši kanuni.

 

Ča da niete da naši kanuni na naših kunfini po našoj hiži granatati, Buohučuoj nikadmaj!?

 

Hiža u đardinu, nešpola i brajda, čipreši i košićislavići

lipo na kunfinu na tiru kanuna

merikanskega, austrijskega, tudeškega,

saracienskega, turskega, đenovieškega, benečanskega;

Ter valja niete da i sutra tući kanuni po njuoj po kunfini?

 

Pameti hiža na kunfinu kunfine

i bandire i mondure i kunfinjere i doganjere svih koluori,

ma je zabila hiža jur ki je sve u njuoj stava,

a ča će hiža brižna,

čuda je soldati pasalo priko uvih kunfini.

 

 

Ne pameti hiža, ne, čuda je uvuda bilo šinjorije i sliparije.

Ma pameti hiža meštre naše ča su je stinon zidali,

žuljon grotu milovali kako nienu mladu,

puoton i krvjuon maltu mišali.

 

Pameti hiža škrpeline i zidare,

marangune i kovače i piture

i grzune meštarske ča za dva šuolda

na hrbtu, na ruk, na tralj, u karijuoli, na vozu z voli i mul i tovari

kamik bili istrijanski za nju zidati, hižu na kunfinu,

voze, nose, klešu;

na krok mrtav kraj za pason,

na krik vieži živi kraj, e issa suso, picio**!

 

Kolotura njin se ziba kako i kolombura,

E issa gori, mola doli,

potiegni, o mali, doniesi, ukleši, zamišaj,

potiži, potiži, potiži mali,

issa gori meštar čekati ne more!

 

I potiže mali utročić, brižni garzunić,

u ruki konop deblji nego snop,

ruke mu prikida, koža raspuškana,

žulji ka'i kušini, kako i hlibi,

potiže, potiže, potiže garzun,

ter ča, i uon će sutra biti meštar

suojega ordienja.

To pak pameti, hiža na kunfinu,

na mirinu kanuna,

ča je z jienin tiron moreš doli vrći;

mladetinu delavsku težačku slavinsku i furlansku i ladinsku

ča je svaku grotu kroz krv prsti pribraćala i ubraćala

i svako zrno sabluna i svaku kaplju vode z duše suoje mučne

na živo japno kapala,

ma japno živo ča zgori čovika kako i črva.

To pameti hiža na kunfinu, na tiru, na mirinu.

 

Uvi vierši su ča su zapisati naš deštin istrijanski, ča je na našu sriću jači nego mi pak nas driciva kad se zgubimo i kad nas ingombivaju vendicazzi i magnafoghi naši domaći u tri države ča Istru dile. A hiža na kunfinu je hiža Bebler, dosti boti san posidija tamo z pretelon, pokuojnin čovikon teatra Primožen Bebleron. I dosti boti smo se domislili njegovega oca Aleša Beblera, pariškog (ljubljanskog, beogradskog) inteletualca, španjolskog republikanskog borca, partizana, graditelja zemlje, ča ga je Tito posla u niki četnički kraj Srbije da drži miting (ter neće valja Srbijanca, Kosovara, Bosanca, eli buoh učuoj Hrvata?). Aleš drži govor na mitingu, izgradnja porušene zemlje i socijalizma, simo i tamo, pak se domisli kako nas je tlačio #truli monarhofašistički režim", a niki merlo de graia cietnica zvikne mu "imalo se pa se trulelo"...

Indiferente, bi rekli Carpinteri&Faraguna, naši ljudi domaći, ežuli ča su u Piccolu lita i lita pisali škerčuože štuorije. I napisali čuda libri, ma jedan je bitan i danas: "L'Austria iera un paese ordinato" (uređena država). Ma KundK je bila utopija: naši kmeti, vržmo, z Baderlajnštine, u piena deset lit z suojima šuoldi i općenarodnih krediti cesarskih su načinili: hrvacku škuolu i čitaonicu, zadrugu, butigu i vinski podrum i finta la Posujilnica, naša narodna banka kmetska ča si na bot i klijent i bankar i dioničar. Ma potle je došla distopija, anci tri distopije una drio l'altra: talijanska, jugoslavineska, hrvacka: i sad smo, ča bi reka Montenegrin – stani đe si, ni za đe si nijesi. A po našu, crepa muss finche cressi l'erba, ossia – crkni magare do zelene trave. Altroke makabristički nacional-etatizam   lupeške vrste.

Noch einmal, indiferente:   Pak san u vierše vrga to ča pensan da je najvažnije za nas "tamo doli poli mora, (di) grah se zeleni".

Stereotipi postaju arhetipi na Jadranu još od kad je Chateaubriand u doba Napoleona u Trstu zapisao: "Poslije ovih plaža dolazi barbarija". Na tome je izgrađen "šćavunski sindrom" Trsta. Protiv toga je s naše strane lansiran stereotip "Talijani fašisti". Naši pak domaći Talijani "i rimasti" (oni koji us ostali) i "esuli", uz toleranciju hrvatskih vlasti (državnih i lokalnih: Istra, Rijeka, Zadar, Lastovo), sve bolje surađuju. Dobro je to. Ali pitanjima fašizma i antifašizma jadranske države se dosljedno – ne bave! Važan je "antitotalitarizam" za njihove "ur-fašizme"...

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum