PIŠE ROBERT MATTEONI

MetroPula: Košarkašice, sportašice, žene

Robert Matteoni (Snimio Milivoj Mijošek)

Robert Matteoni (Snimio Milivoj Mijošek)


Govorili su nam stariji ljudi nekad da se vrijeme, kako idu godine na relaciji srednje-umirovljeničke, sve sporije kreće. Bilo je to valjda tako dok digitalizacija svijeta nije promijenila kriterije brzine. Najčešće je posljednjih godina čuti tezu različitih generacija "nevjerojatno kako vrijeme brzo ide".

Vrijeme se, dakako, mjeri istim mehanizmom, ali su doživljaji sati, dana, tjedana, mjeseci i godina, drugačiji. Život uz nove tehnologije komunikacije stvara dojam proizvodnjom vijesti i "vijesti" da se stalno nešto mijenja. Prve su vijesti realnosti, a ove pod navodima su one koje hrane virtualnu zbilju. Zato se čini kao da se u danu dogodilo bezbroj stvari i na dužini nečeg od, primjerice, prošlog tjedna, doima se kao prošle godine. Od prošle godine djeluje kao prije desetljeća. Kontra je proces u odnosu na događaje prije 20-30 i više godina, koje se čine kao da su jučer bili. Je li to stoga što je bilo humanijeg ritma svakodnevice pa su se stvari više "živjele" i ostale upamćene? Stvari zapravo nikad ne bi trebalo generalizirati, svatko ima svoj doživljaj i tumačenja, jer svaki čovjek je priča za sebe.

Supruge i majke

Prošlog 17. veljače navršilo se 23 godine kako je Rinaldo Aldo Drosina preminuo. Posjetili smo ga u posljednjim danima Dario Ružić i ja, u stanu iznad Foruma. Bio je veccio, kako su ga najčešće oslovljavali, dobre volje. Ili je takav dojam želio ostaviti, dok nam je iz kreveta mahnuo i kazao ciao muli. Ispratila nas je njegova Alicie. Gospođa Drosina, dostojanstvena kao i uvijek izustila je nadanje, speremo che andra ben'.

Kad je šjor Aldo preminuo sretali smo je još nekoliko puta u društvu kćerki Ede i Suzane, sina Elija. Bila je ponosna i ozarena lica kad se pojavila na stadionu 2008. godine, kao posebna gošća na Memorijalu Aldo Drosina. Inicijativom Silvane Rožanković Sorbole, i ostalih ondašnjih aktera Istre, okupilo se više generacijsko društvo igrača, djelatnika, trenera, na tada ruiniranom stadionu. Igrao se turnir djece i utakmica veterana, po najblatnjavijoj plohi kao simboličnom podsjetniku na što je taj teren ličio zimskih mjeseci u eri Drosine igrača i trenera. Alicie Drosina uručila je pehar uspješnim momčadima mladih kategorija koje su nastupale, srela se s mnogim starijim i mlađim akterima suprugove nogometne karijere, o kojima je kroz suprugove priče kod kuće sigurno puno toga slušala. Evociranje uspomena podno stare zapadne tribine bili su rijetki trenuci da je ona bila "tu" kao protagonist. Jer gospođa Drosina bila je tiha i javno nenametljiva u karijeri svog supruga, posvećena obitelji i podrška igraču/treneru. U svijetu sporta, općenito, je vrlo podcijenjena uloga žena, supruga i majki, koje u obitelji sportaš(ic)a podnose najveći teret nečijeg uspjeha i neuspjeha.

U srijedu je gospođa Alicie, u dobi od 89 godina, zauvijek zaklopila oči. Ponukalo me to pogledati još jednom drugu epizodu Serijala Istra 60 posvećenu Aldi, u kojoj su posebno emotivno dojmljivi bili sin Elio Drosina, unuk Zelg Galešić i Aldin, najdraži igrač, kolega, "naučnik" i prijatelj Sergio Scoria, koji je teško skrivao suze dok je govorio o "starom".

Zelg Galešić, slavni je akter mješovitih borilačkih vještina, a eto, nedavno je na trenutak, simpatično i simbolično, svoju sportsku strast povezao s nogometom, kada su gosti "njegova" (Trojan) FreeFighters događanja u Medulinu bili nogometaši Istre 1961.

Život ide dalje je maksima života. U tom kontekstu se pitanju žena u sportu okrećemo priči o ŽKK Pula – Moviter. U četvrtak su obilježili 25 godina postojanja, o čemu je Glas Istre opširno izvijestio u jučerašnjem broju. Naoko kratka povijest zapravo je egzistencijalno važan prilog održavanju (povijesti) pulske ženske košarke. O kojoj dokumentirani tragovi sežu od 1936. godine, a od 1950. godine osvježeni su kroz DTO Partizan. U 1980-im ženska je košarka kroz Puljanku učinila iskorake, a ondašnje generacije sjećaju se trenerskog doprinosa profesora tjelesnog Dragutina Bartolića, a potom Franka Butkovića te Mirka Juričića. Bila je to dekada vrlo živog košarkaškog doživljaja, s muškom i ženskom škvadrom Puljanke, mnogo subotnjih večeri u Pattinaggiju, druženja, navijanja, uspona i padova u natjecanju, ali sve zajedno u prepoznatljivo domaćoj atmosferi.

Među onima koji su bili tamo, uvijek kad je mogao (fakultet), bio je i Ivica Bolković. Strastveni ljubitelj košarke, ali prije svega veliki zaljubljenik i poznavatelj pulskog sporta. Inženjer Bolković, uz svog nerazdvojnog suradnika Ivana Đukića, kao dvojac bez parića (čitaj bez para) 25 godina prkosi kroničnim neverama grada. Prvo prema sportu, pa prema košarci, i naposljetku, ili na početku kako želite, prema ženskom sportu. Da nema predsjednika Bolkovića, i trenera Đukića, realno je da ne bi bilo ozbiljnijeg ženskog bavljenja košarkom, koja je od 1993. pet godina bila zamrla. Od kada se osnovao ŽKK Pula 1998. godine, uz doprinos i trenera Đine Pettenera te znane igračice Zdenke Nekić, dugotrajni predsjednik i trener vode bitku da cure imaju kakve-takve uvjete za natjecanje, kakve-takve uvjete (termine) za trening, a usporedo, naravno, da ostvare i "neki" rezultat kao motivaciju. Iako im se to vjerojatno mnogo puta učinilo Sizifovim poslom, eto već 15 sezona uzastopno igraju Prvu ligu. Pomogli su im periodični sponzori Rockwool, Črnja Tours, a danas Moviter te je uza sve limite, sportske, demografske i mentaliteta Pule, klub ostvario i pet završnica Kupa Hrvatske i tri polufinala državnog prvenstva. Upravo danas su Puljanke igrale petu završnicu Kupa Ružica Maglaj-Rimac, i to u Domu sportova Mate Parlov. Prepreka na putu polufinala bila im je Ragusa, dok su drugi par Šibenik - Trešnjevka. U srebrnom jubileju kluba Đukićeva ekipa nažalost nije ostvarila povijesni iskorak u finale - no, kako god bilo, one su već ostvarile zavidne rezultate obzirom na mogućnosti pulske košarke, pogotovo što i dalje traju.

Čista ljubav

Skup obilježavanja prvih 25 godina održan je u pozitivnoj atmosferi, bez puno pompe i glamura, ali s nizom cura i aktera koji su svi zajedno stvarali noviju povijest pulske košarke. Mislim da je isticanjem kapetanica Pule kroz to vrijeme, od Alene Šehić, pa Suzane Vračar Travica, Romine Dobrić, Marine Peruško, Ivanke Lamot Radošević, Ane Modrić, jedinstvene Maje Ramljak, do Ivane Pešut (Đukić), primjereno odano simboličko priznanje svim članicama kluba, među kojima je 17 cura bilo reprezentativno prisutno na europskim prvenstvima.

Sve djevojke koje se u Puli bave sportom, a to znaju pogotovo sve one žene koje su nekada bile aktivne, svjesne su da je ovdje u pitanju čista ljubav za sport, iskonski amaterizam. Moglo bi se čak kazati da je prije 35-40 godina bilo boljih uvjeta, pomoći "privrede" i političkih utjecaja da se doprinosi ženskom sportu. Bila su to, naravno, druga društvena i ekonomska vremena, a i atmosfera je općenito među ljudima bila puno pozitivnija, s više entuzijazma stvaranja novih vrijednosti.

Gledajući iz analitičkog kuta i tada su uvjeti (i) sportašica bili siromašniji u odnosu na konkurentice iz drugih regija. Sve se, dakle, mijenja, ali nikako promijeniti minimalističku gradsku percepciju prema potrebama sporta. Jedina je stvar što se u ono vrijeme nije moglo znati da će 3-4 dekade kasnije sve biti gore. Osim materijalnog deficita, danas je u punoj ekspanziji manjak mladosti i posljedično interesa. U odnosu na prije 10 godina ima nas 400-500 tisuća manje, a mladih u dobi od 12-19 godina, koji su temeljna baza sporta, ima tek 370 tisuća u državi. Na način kako se sada sport bori da od tih 370 tisuća što više tinejdžera privuče u klubove, opravdana je bojazan da će sporta baza dodatno mršavjeti i dovesti u pitanje opstanak nekog sporta a ne samo klubova.

U takvim uvjetima funkcioniranja ženama treba odati ogromno priznanje što podupiru sport. Jer one su super važne kao majke, kao supruge sportaša, trenera i djelatnika, jer se najviše žrtvuju. Žene su presudne i kao sportašice, jer je u sportskoj indiferentnosti okruženju zbilja potrebno puno entuzijazma i energije da bi se motivirale za sport. Naposljetku, treba skinuti kapu svim onim sportskim djelatnicima, kao primjerice Ivici Bolkoviću, koji unatoč svojim obvezama, poslovnim i obiteljskim, nesebično troše svoje vrijeme, energiju i materijalne resurse da bi se jedna sportska djelatnost održala, a pogotovo kada su u tome proporcionalno uspješni kao ŽKK Pula.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter