PIŠE HELENA MOSTARKIĆ GOBBO

Svijet je pun lakih sadržaja, a smisao života postali su odjeća, hrana i osoba s kojom će netko završiti u - horizontali

| Autor: Helena MOSTARKIĆ GOBBO
Helena Mostarkić Gobbo

Helena Mostarkić Gobbo


Čovjek i prije svog rođenja preko majčine utrobe sluša glasove i reagira na vanjske podražaje. U ranom djetinjstvu učimo govor osluškujući i oponašajući riječi iz okoline. U nekom idealnom svijetu, u prvim godinama života bismo trebali "udariti" temelje učenja pravilnog i kulturnog izražavanja. No, realnost je najčešće daleko od ikakve idile.

Znakovi, slova, riječi, rečenice - pretočeni u smislenu cjelinu, tvore poruku koja treba doprijeti do slušatelja, gledatelja ili čitatelja. U novinarskom svijetu i općenito u javnosti sve je više izjava i tekstova, a još više naslova, koji su sve samo ne kulturni. Naslovi koji vrište, samo da ih se dotakne. Kad bi ih se moglo čuti, urlali bi kao kakav neodgojeni trogodišnjak koji se baca po podu trgovine igračkama u želji da dobije još jednu u nizu. Da može iz tiskanog izdanja svijetliti, izgledao bi kao napadni stroboskop, po mogućnosti u fluorescentnim bojama. No, iza takvih naslova često stoji - upitnik. Onaj koji ponekad razljuti, ponekad emotivno dotakne, a nerijetko i onaj koji u sebi skriva sadržaj zbog kojega mnogi nakon nekoliko sekundi požale što su ga oči uopće vidjele.

Iako vlada mišljenje da politika i novac vladaju svijetom, ipak je tu još jedna neizostavna strana trokuta - mediji. Televizijske kuće, tiskovine, časopisi, portali, reklame. Cijela ta "mašinerija" direktno ili subliminalno oblikuje naše mišljenje još od najranije dobi. Izloženost određenim slikama, porukama, jingleovima i frazama u pretjeranoj mjeri utječe na naš rječnik, ponašanje i kulturu koja se posljednjih godina sve više očituje, sve češće u virtualnom no u realnom životu. Vrijeđanje, verbalni napadi, agresivnost, prozivanje, podbadanje, insinuacije, pa čak i psovke. To je, nažalost, postao sasvim legitimni način komunikacije kako medija, tako i publike, a i granica između njih je gotovo izbrisana.

Novinarstvo, posebno u pisanoj formi, koje zahtijeva (ili bi trebalo zahtijevati) ponajprije pismenost, a zatim široko znanje, upućenost u temu i kulturu izražavanja, polako ali sigurno gubi bitku i ide ukorak s vremenom koje se guši u nepismenosti, površnosti, vulgarnosti, pa i neznanju. Brojni tekstovi obiluju rečenicama koje bi, da se mogu pojesti, bile najneukusnije jelo koje bi se teško moglo i pomirisati, a kamoli pojesti i probaviti. Medijski sadržaji koji se općenito serviraju građanima diljem svijeta, pa tako i kod nas, nerijetko su oni koji ubijaju svaku dozu pristojnosti i zdravog razuma, kao i kriterij vlastitog promišljanja i traganja za istinom, svidjela nam se ona ili ne.

Svijet je s druge strane pretrpan (pre)brzim i lakim sadržajima, pa određenoj i, nažalost, velikoj grupi ljudi smisao života postaje odjeća koju je netko odjenuo, hrana koju je jeo i osoba s kojom je završio u horizontali. Prioriteti laka za nokte u kombinaciji ismijavanja ovog kroja hlača i one boje torbice uvreda su civilizaciji koja se bori s kopanjem po kontejnerima, siromaštvom, neuređenim sustavima i najezdom novonastalih problema zastrašujuće ratne svakodnevice. Razumljivo, tu dolazimo do financijske koristi pojedinaca i skupina, pa se globalno dopušta plasiranje takvih bizarnosti i u takozvanim ozbiljnim medijima. Takvo "žutilo" nesumnjivo vremenom ubija sve sinapse koje propadaju rapidno kao što se rasprše mjehurići sapunice. Dakako, autore i konzumente tih sadržaja sinapse nimalo ne zabrinjavaju. Oni uglavnom ni ne znaju što riječ sinapsa znači.

Daleko od toga da ne treba napraviti i odmak od ozbiljnih i često iznimno teških sadržaja kojima smo svjedoci, no minimum kriterija valjda bi trebao postojati. I upravo zbog toga jer je moć medija zastrašujuće jaka, oni koji su njezin dio trebali bi imati barem mrvicu morala i biti svjesni u svakom trenutku da će svaki njihov zarez biti odmjeren više puta negoli ga oni sami premještaju pišući tekst. Odgovornost medija stavlja se ne u drugi plan nego u zapećak, iako je njihova snaga tolika da u ovom trenutku možda i djelovanje nuklearnog oružja ovisi o jednoj jedinoj (krivoj) informaciji.

Nekultura i političara i medija, tih vodećih svjetskih sila, postala je gotovo imperativ. Više se gotovo nitko ne obazire na dobre manire, a još manje ih koristi. Ako se tko javno i obazre, onda to čini na vrlo sramežljiv način, jer i odobravanje kulturno izrečene istine postaje svojevrsnom metom za brutalno omalovažavanje. Došli smo do točke da pristojni političari nemaju dovoljno medijskog prostora, mediji koji pišu pristojne tekstove nemaju veliku čitanost, a televizijske emisije koje obrazuju, opismenjuju i govore o kulturi postaju predmet ismijavanja.

U današnjem svijetu važno je biti političar koji ne rješava stvarne probleme, nego se nadmeće sam sa sobom u smišljanju uvreda, novinar koji i po cijenu lažne informacije zaradi plaću ili autor televizijskog sadržaja koji može "odgojiti" jedino i samo neuke, ograničene, bahate, primitivne, nekulturne i agresivne moralne nakaze.

Jesmo li korak po korak po krivome putu doveli svijet do točke u kojoj se nalazimo? U prvoj polovini 21. stoljeća (!), prisiljeni smo osluškivati trenutak u kojemu bi svijet kakav poznajemo mogao prestati postojati, u samo jednom jedinom djeliću sekunde, na samo jedan pokret nečijeg prsta. Možda smo krivi svi po redu, jer i oni koji gledaju zlo, kakvo god ono bilo i gdje god se događalo, a ostaju po strani, na neki način doprinose njegovom širenju. Jesmo li sukrivci svega što se događa oko nas ili smo postali konformisti u tolikoj mjeri da nas više jednostavno nije briga kakav trag i kakav svijet želimo ostaviti iza sebe?

Ipak još na svijetu ima normalnih, moralno ispravnih i vrijednih ljudi, iako je njihov glas, u ovom svijetu potpuno poremećenih vrijednosti, nikad tiši. Kritičko mišljenje je jedini i ispravni put koji treba slijediti, bez obzira koliko imali godina. I tome treba poučavati djecu i mlade, generacijama. Treba se plašiti laži odakle god ona dolazila. Istina u medijima nije uvijek ono što oči vide i uši čuju, jer najčešće čovjek vidi i čuje samo ono što želi. Ali to uglavnom nisu činjenice. Treba uposliti sinapse.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum