PIŠE DUBRAVKO GRAKALIĆ

Treba li nam rekonstrukcija opozicije?

Ilustracija

Ilustracija


Obnova Vlade Andreja Plenkovića – koja se dešava brzinom obnove Zagreba i Banije nakon potresa – nije jedina rekonstrukcija koja se događa u hrvatskoj političkoj areni. Ili bi se, barem, trebala dogoditi. Kao što je očekivano da se iz izvršne vlasti sklone ministri pod istragama pravosuđa, tako bi se, žele li se poštovati načela demokratskog poštenja, u stranu trebali staviti i oporbenjaci koji posljednjih godinu-dvije, prema više-manje vjerodostojnim istraživanjima javnog mnijenja, uživaju nepovjerenje biračkog tijela.

Iznimno nepopularni opozicijski „lideri“ većih i manjih stranaka trebali bi, unatoč vlastitoj čvrstoj ruci i statutima stranaka što su ih sami napisali, dopustiti da im se partije rekonstruiraju u organizacije za koje će birači dati svoj glas, donaciju ili barem pozitivno mišljenje u anketama.

Doduše, Socijaldemokratska partija rekonstruirala se sama od sebe odlaskom više od polovice saborskog kluba, sadašnjih članova udruge Socijaldemokrati, ali to ne znači da je Peđa Grbin ustabilio „stabatne zidove“ i dimnjake na Iblerovu trgu. Suprotno, to samo znači da su urušeni i da je SDP stranka koju treba rekonstruirati od vrha do dna ako želi uopće postojati nakon slijedećih izbora za Sabor. Za vrat im pušu bivši drugovi Socijaldemokrati, koji također trebaju napraviti konstrukciju svoje političke građevine. Da se vide ključni ljudi i politike.

Na lijevoj polovici hrvatske politike, rekonstruirati se treba i platforma Možemo! koja je u Zagrebu skup lokalnih stranaka poput "Zagreb je naš" i "Za grad", uz nazočnost Oraha i Nove ljevice. Tko je tu što – treba jasno reći i pokazati tko čini stranku Možemo!, a tko su pridruženi drugovi. Naročito nakon blamaže s ukidanjem statusa „roditelja odgajatelja“ koju su naslijedili. Zeleno-lijeva koalicija otklonila je iz svoje zajednice samo Radničku frontu kao stranku koja sporo donosi odluke.

Na centru, liberali su raspršeni između opozicije i HDZ-a. Oporbeni dio – GLAS, Centar, Fokus, IDS, Reformisti – nema šanse bez okrupnjavanja dočekati političku budućnost. Iznimka je IDS, ako ostane dosadašnji izborni zakon, jer svakako prelaze izborni prag u 8. izbornoj jedinici. Ostale stranke su između jedan i dva posto – i više nema jakog SDP-a koji će u parlament povući Anku Mrak Taritaš i druge saveznike. Isto se može reći i za HSS koji se, zapravo, pokušava rekonstruirati i spojiti barem dio svojih 18 inačica. Problem im je predsjednik HSS-a Krešo Beljak kojeg od njih 18 na tom mjestu ne želi 17 drugih HSS-ova.

Na desnici, Most treba obnoviti svoje bukačke politike. Uz kompromisnog Božu Petrova, najglasniji su Nikola Grmoja i Miro Bulj, te „honorarci“ Nino i Marija Selak Raspudić. Što zapravo Most želi teško je i pretpostaviti, osim stalne svađe s HDZ-om koja im održava rejting iznad izbornog praga. Slična je kakofonija i u Domovinskom pokretu Ivana Penave, gdje glavnu riječ vodi Stephen Bartulica. Srećom je naučio jezik, pa ga se može razumjeti, ali bez temeljne obnove i DP i ostatak desnice ostat će čuđenje u svijetu. Hrvatski suverenisti, Blok za Hrvatsku, HSP – sve su to stranke do dva posto podrške.

Drugim riječima, prije zazivanja izbora, opozicija se treba zapitati – treba li nam vlastita rekonstrukcija? U nedoumici kako odgovoriti na to pitanje, neka pogledaju recentne slovenske izbore. Tamo je od svih stranaka - neke su imale premijere i ministre - ostalo njih pet. Otprilike, toliko bi ih ostalo i u Hrvatskom saboru.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum