KOMENTAR HELENE MOSTARKIĆ GOBBO

Drugačiji pogled na slučaj koji je podigao buru u Hrvatskoj: Svi smo mi Tram 11

| Autor: Helena MOSTARKIĆ GOBBO
TRam 11 i autorica teksta Helena Mostarkić Gobbo

TRam 11 i autorica teksta Helena Mostarkić Gobbo


Ima li na svijetu većih verbalnih i moralno orijentiranih čistunaca nego što ih ima hrvatski narod? Sve redom fini, uglađeni ljudi iz čijih riječi uvijek izvire širok spektar interesa, stručnosti u svakom polju i iznad svega dobrih namjera. Poznati i po dobrom humoru, doduše selektivnom baš poput i pamćenja, posebno kada je riječ o političkim i povijesnim epizodama, imaju i omiljene teme za smijeh; jedan dio odijeljen je za privatno vrijeme, a drugi za javnost.

A upravo u javnosti dolazi do izražaja hipokrizija kojoj je hrvatski narod naklonjen kroz stoljeća. Pod prisilom ili ne, manje je važno, jer ona mnogima najčešće služi kao isprika za življenje života linijom manjeg otpora. Licemjerje, protkano u društvenim uređenjima još od najstarijih vremena, danas je na ovim prostorima izraženije nego ikada. Svako slovo, pa i u neobaveznim razgovorima, najprije se stavlja na vagu političke korektnosti, a tek zatim izgovara i piše. Javno smo liberali širokih vidika, a privatno zatucani primitivci, pa nas u tom kontekstu upravo iz tog razloga i "bocka" sve ono što dotiče naše pravo lice.

Poznat po kritiziranju koje graniči s mržnjom ujedinjenom s izbacivanjem izlučevina svih vrsta po objektu, a češće subjektu kritike, hrvatski narod, aktivan ponajviše na društvenim mrežama umjesto u nekom produktivnom sektoru, spreman je virtualno razračunavati se sa svima, do smrti, iako mu je i hrabrost virtualna. U realnosti, sve je to samo gomila promatrača tuđih života u nedostatku vlastitog.

Glazba nipošto nije slučajna pojava, baš kao ni ostale umjetnosti. Njezina je uloga, među ostalim, propitkivanje društva kakvo god ono bilo u trenutku povijesnog konteksta u kojemu se stvara. Kao takva, nerijetko je bila predmet promatran mikroskopskim vidom, prozivana da razara, huška i potiče na neposluh brojnih režima. Dovoljno je prisjetiti se Bore Đorđevića koji je zbog stiha "ispij svoje sedative" iz pjesme 'Mirno spavaj' izazvao povlačenje dijela tiraže albuma "Kost u grlu" iz 1979. godine, jer je nekoga stih asocirao na konzumaciju droge. No, "Riblja čorba" samo je jedan od brojnih primjera koji su obilježili nikad prežaljene osamdesete, a svojim umjetničkim djelovanjem preispitivale tadašnji 'sistem' koji je preko noći postao sustavom. Neposlušnici režima nekad su bili sinonimi za glazbene ikone, ali danas se neposlušnicima prozivaju svi koji se javno usude postaviti bilo koje društveno-političko pitanje koje ne ide niz dlaku državnim vrhovima, kojima god.

U trenutku kada hrvatsko društvo, osim galopirajućeg pada broja stanovnika, bilježi demotiviranost i izumiranje svih vrijednosti, General Woo i Target, dvojac poznatiji pod imenom Tram 11, usudio se istaknuti svojevrsni paradoks ovom licemjernom društvu, uobličivši ga u album "Jedan i jedan" koji prikazuje svu trulost vremena u kojemu živimo. Ovaj dvojac usudio se staviti na svjetlo dana sve što većina građana ćuti u sebi, ali se ni pod koju cijenu ne usudi priznati izvan četiri zida.

Iako su prvi trag u javnosti ostavili u iznimno osjetljivom razdoblju - sredinom devedesetih, čini se da nisu mogli ni sanjati takav trenutak u karijeri kao što je odjek njihovog albuma "Jedan i jedan". Drvlje i kamenje koje se po njima posipa u potpunosti odaje društvo prepuno metastaza licemjerja. Daleko veći problem od umjetničkog, koji se pokazao i kao presudan za potez na koji se odlučila diskografska kuća, lišen je aluzija i usmjeren na direktno prozivanje šačica onih koji ugnjetavaju većinu. I upravo u tome leži najteži oblik društvenog licemjerja. Otvoreno prozivanje i vrijeđanje desničarskih stavova u Hrvatskoj je ne samo prihvaćena, već i poželjna retorika s ciljem iskazivanja tobožnje progresivnosti. No, kada se prozivaju određene manjinske skupine koje se pripisuju ljevici, onda cvile svi koje je dotaknula spomenuta petokraka, dugine boje i mit o Jasenovcu.

Ne zadirući ni trenutak u glazbeni ukus bilo kojeg pojedinca, ali i duboko poštujući činjenicu da umjetničko djelo mora ostati djelo bez cenzure, jer jedino kao takvo, ogoljeno, pa čak i vulgarno može biti autentično i u službi istine, kakva god ona bila, Srđan Ćuk i Nenad Šimun zapravo mogu zahvaliti diskografskoj kući koja je povukla njihov album s tržišta. Takav potez ne samo da im je napravio reklamu, daleko bolju nego što su mogli i sanjati, nego je brojne Hrvate po prvi put u životu natjerao da 'potroše' vrijeme na slušanje njihovih pjesama, uključujući i pojedince koji evidentno ne razumiju temelje rapa, hip-hopa i srodnih glazbenih pravaca.

Narod koji je poznat po smišljanju najsočnijih i najkreativnijih psovki, a pogotovo često spomenute fraze na najnovijem uratku "zagrebačke jedanaestice", odjednom se počeo sablažnjavati nad rječnikom kao da nikad psovku nije uzimao u svoja usta. Po tko zna koji put, brojni i uglavnom virtualni genijalci su se osjetili prozvanima preko noći postati i glazbeni kritičari i društveni analitičari. Analize društva se, doduše, može laćati svatko tko u njemu participira, ali analize glazbenog djela, u koje se i ubraja po mnogima sporni album "Jedan i jedan", trebao bi se držati barem onaj tko razumije glazbene sastavnice. Ipak, većina samozvanih kritičara u stvarnosti vjerojatno nije glazbu konzumirala u većoj dozi od one koja se, negdje usput, 'uhvati' sluhom.

Teško je objasniti ograničenom narodu što je govor mržnje, a što umjetnička sloboda. Bilo kako bilo, čini se da nakon albuma "Jedan i jedan" početni poklič iz pjesme "Bojna Čavoglave" u hrvatskoj javnosti zvuči kao uspavanka.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater