PIŠE ROBERT MATTEONI

Napokon, Perković, kao uno di noi

To za pulski nogomet i njenu mladost nije običan transfer. To je zatvaranje kruga, jer ovo je prvi put da se glasno i ponosno može ustvrditi da su milijuni stigli zahvaljujući nadarenosti domaćeg dečka, radu ovdašnjih trenera i naposljetku, nastupima u seniorima Istre

Mauro Perković (foto Cropix) / Robert Matteoni

Mauro Perković (foto Cropix) / Robert Matteoni


Negdje sredinom 1970-tih godina o jednom pulskom talentu pričalo se na sve strane bivše Jugoslavije. Bio je dio naše generacije, a dozu subjektivnosti teško je izostaviti jer je u pitanju i prijatelj iz djetinjstva. No, kako su iste postavke o njegovom talentu imali svi koji smo s njim igrali, gledatelji koji su ga vidjeli na djelu, skauti drugih klubova koji su ga pratili, suparnici s kojima smo se nadigravali, selektori republičke i ondašnje državne reprezentacije, onda je jasno da govorimo o iskonskom talentu. I po mojem skromnom sudu, temeljenom na 50-tak godina intenzivnog praćenja nogometa svih dobnih i kvalitativnih razina, mogućnosti usporedbe i vremenskoj distanci u kojoj se dogodi jedna karijera, Igor Banjac bio je najveći talent nogometa u istarskom okruženju. Imao je urođeni dar za sve sportove. U školskom prvenstvu grada odlično je za Neven Kirac (Šijanu) igrao rukomet i košarku. Mnogi su bili dobri i talentirani, ali Banjac je sve to radio na jedan poseban način.

Kad je bio u prijelaznom razdoblju, 16-17 godina, po njega su došli ljudi iz Hajduka. Bila je to era (1970-80) kada je splitski klub harao jugoslavenskim stadionima i osvajao mnoštvo trofeja. Jedna od legendi tog kluba, Andrija Anković (250 golova u 326 utakmica) bio je među čelnicima omladinskog pogona splitskog kluba. I kako je i sam bio vrhunski napadač, njegovo oduševljenje skautirajući "malog iz Pule" bio je znak čelnicima da krenu po golgetera Bezjakove škole nogometa. Ivan Bezjak bio je od prvog dana kada smo Banjca, kao prijatelji iz kvarta koji se stalno druže (Maletić, Čudić, Orešćanin i ja) nagovorili da počne trenirati u Istri, jednostavno zaljubljen u njegov nogomet. Odmah je prepoznao silan talent, lakoću igre i nadasve poentiranja. Banjac u početku nije bio zagrijan. Uživao je haklajući na igralištu škole mali nogomet, košarku, ili naše kvartovske lige ulica na travi kod bivšeg sajmišta automobila (danas Cinderella). Jedinac u obitelji, prekrasnih roditelja, mama Pina i otac Vojislav obožavali su ga. Bio im je epicentar svijeta. Igor zaigran i pomalo introvertiran, naposljetku se zagrijao za nogomet i trening, i kako to obično biva s posebnim talentima, uskoro je postao jako poznat. Kad se Andrija Anković pojavio u Puli i roditeljima pa klubu prenio da ga želi Hajduk, bili su to teški trenuci, kako za familiju tako i za Igora. Lijep život u Puli, igranje s prijateljima u Istri, bezbrižnost vremena, uspješnost u školi, prve ljubavi. Kako se toga svega odreći, pa makar to bio (tada) dominantni Hajduk?

Ispratili smo ga roditelji, trener, suigrači, prijatelji, više cura kojima je bio posebno drag, navečer sa stare autobusne stanice u centru. Autobus za Split išao je u 19.30 sati, stizao oko 6-7 ujutro nakon truckanja po jadranskoj magistrali. Mnogi su ridali suze i vidjelo se koliko je Igoru teško. Ujutro, oko 10 nazvao sam klub, koji je tada imao prostorije kod Stare Plinare. Rekla mi je tajnica da "taj mali crnokosi sjedi na klupi i čeka". Zamolio sam da mu kaže neka se javi kad stigne. Nazvao je drugi dan, kad se smjestio i nakon treninga. I kazao mi, "ne mogu ja to, ne mogu. Mislim da ću se odmah vratiti kući". Kad bi si nešto stavio u glavu, tako je uvijek bilo. Vratio se. Nikad nećemo znati, ali mnogi smo mišljenja da je tada zaustavljena jedna velika karijera. Banjac je pol godine čekao da se "od-registrira" i zaigra opet za nas juniore Istre. I u prvoj utakmici, protiv Rijeke na gradskom stadionu, uvalio im je pet komada za pobjedu 5:2! Kakav kralj. Uskoro je ušao u prvu momčad, doprinio je golovima ulasku u drugu jugoslavensku ligu (1979.), ali kroz godine to više nije bilo to. Odnosno, ono što je moglo biti.

Danas je Igor Banjac umirovljenik i ostao je uvijek u duši isti onaj dobrodušan dječak iz kvarta, pomalo svoj, ali uvijek prijatelj. Koji nikad neće nametati priču o svom raskošnom talentu, još manje što je moglo biti s karijerom igrača koji je tada uspio, iako je Pula bila daleko na margini, postati dio omladinske reprezentacije Jugoslavije kao jedan od mlađih u generaciji mnogih talenata iz ondašnje velike četvorke. Uvijek mi je krivo kad se prisjetim te priče jer sam uvjeren da bi Igor ostvario veliku karijeru. I kad god se i u ovdašnjem nam okruženju, a pogotovo u većim gradovima Hrvatske, raspredala priča kako nema dovoljno talenata, kako je naša mladost nezainteresirana za ozbiljni rad i nogomet, najradije bih isukao nadarenost Banjca. Koji je bio posebniji, ali isto tako imali smo niz talenata velikih potencijala kao što su bili Crnobori, Korać, Rumora, Maričić, Halilović, Bešir i drugi, imali smo afirmirane vedete kao što su bili Mladen Cukon, Mićula Poldrugovac, Refik Kozić, kasnije iskorake Scorie, Kurtovića, Pamića, Omerhodžića i ostalih. Temeljni je problem uvijek bio što organizacijski, prioritetno čitajmo financijski, ovdašnji klub(ovi) nisu imali dovoljno moći i statusnu važnost da bi se talent i potencijal mladih koncentrirao u Puli, pa natjecateljski i posljedično financijski oplodio. Uvjeti u kojima su se razvijali mladi igrači bili su ispod svih razina, što ne čudi jer su takvi bili i za seniore.

Prošlih dana sam profesionalno morao pratiti sva događanja oko Maura Perkovića. Mladi igrač koji je s 19 godina doživio da ga najmoćniji klub u državi, Dinamo Zagreb, plati 2 milijuna eura da dođe kod njih. Mislim da je to jedan povijesni trenutak i u kontekstu prije izrečenog. Pulski klub uspio je razviti igrača, koji je s devet godina stigao u omladinsku školu, iz Štinjana, te ga dovesti do te razine da ga vrlo rano ugovorno otkupljuje dominantan klub. To za pulski nogomet i njenu mladost nije običan transfer. To je zatvaranje kruga, jer ovo je prvi put da se glasno i ponosno može ustvrditi da su milijuni stigli zahvaljujući nadarenosti domaćeg dečka, radu ovdašnjih trenera i naposljetku, nastupima u seniorima Istre. Rocco Žiković, iz Funtane, je otišao kao kadet u RB Salzburg, nakon četiri formativne godine u Istri i sigurno je velika stvar da u tom velikom klubu europskih razina sada ima i profesionalni (seniorski) ugovor. No, Perković je dijete kluba i igrao je u svim dobnim kategorijama te se potvrdio i kao junior u seniorskom nogometu! Njegov iskorak ukazuje da ovdašnja djeca nisu manje sposobnija od vršnjaka iz jačih centara. Njegov iskorak ukazuje da se radom i upornošću može ostvariti takav napredak da vrijedi milijuna eura i osjećaj ispunjenosti igraču jer je vrijedan tog ulaganja, a poseban osjećaj ispunjenosti klubu koji spoznaje kako je na dobrom putu razvoja mladih.

Kako je netko dobro dometnuo, Mauro Perković je istinski "uno di noi" koji je uspio u nečemu što se do jučer smatralo samo privilegijom drugih sredina. Napokon! I taj tabu je skinut s dnevnog reda, i može biti transfer mladog (i reprezentativnog) stopera u Dinamo veliki motiv svim mladim igračima u gradu. I Istri 1961 da i dalje drži taj ritam ulaganja u školu nogometa i talente, a čiji se efekti svakodnevno vide i u povećanju broja reprezentativaca. I u očitim talentima, od kojih me neki čak u svojoj dobi podsjećaju na razine Banjca. Put do iskoraka je dug, ali uz Perkovićev primjer, sada se spoznaje da se može uspjeti. Između ostalog i zato jer postoji financijski stabilan klub, organizacijski posložen kao nikad do sada. Uvjeren sam da bi uz takav financijsko-organizacijski iskorak i svi drugi kolektivni sportovi u Puli polučili visoke rezultate i afirmirali talent ovdašnjih cura i dječaka. Kao i Perković, od kojeg se Istra, kao i navijači, s pravom ponosno i gospodski oprostila, poželjevši mu puno sreće u karijeri. U Puli će uvijek biti "uno di noi", osim onih 90 minuta kada bude na drugoj strani. Bravo Mauro Perković i bravo Istra 1961.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter









Web kamere

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater