PIŠE Helena MOSTARKIĆ GOBBO

Katolibani, leftardi i dnovinari

Svjedoci smo prosipanja žuči na svakom koraku i u stvarnom životu, ali puno češće u virtualnom. Zašto? Odgovor je vrlo jednostavan: ekran i tipkovnica umišljenim su junacima nevidljivi štit koji im daje nekakvo proizvoljno pravo da, prolazeći internetskim bespućima, na svakom koraku bljuju vatru. Ti plamenovi frustracija vrlo brzo prerastu u požar kolektivnog kamenovanja svega i svakoga, a svaka napisana riječ insinuira, provocira, proziva i optužuje, iako dokazi za takvo što nisu ni potrebni. Samo nek' se pljuje, naći će se već neka meta!

Ilustracija

Ilustracija


Kladila bih se (iako to nikada ne radim) da većina normalnih ljudi koji, eto, valjda još iz nekih mazohističkih poriva koriste društvene mreže, uglavnom na njima niti ne sudjeluju suviše aktivno. Štoviše, poznajem mnoge koji godinama na njima imaju svoje profile iz različitih razloga, a da uopće ne ostavljaju nikakve komentare, a neki ni reakcije. Pametni ljudi.

Društvene mreže postale su mjesto na koje smo, čini se, u potpunosti preselili svoje živote. Na njima se virtualno slave dolasci na svijet, čestitaju rođendani i stupanja u brak, oprašta se s onima koji nikada više neće pročitati poruke. Stavljaju se i fotografije mjesta koja je netko posjetio, jela koja je skuhao, ljubimca kojega je udomio i ljudi s kojima se našao zbog druženja. I kao da se sve to čini gotovo s nekakvom dozom opravdanja, jer ako nije na društvenim mrežama – kao da se nije ni dogodilo. Ljudi „vrište“ da su tu prisutni i po nekoliko puta dnevno, nerijetko zanemarujući i svoje poslovne obaveze, ako ih uopće i imaju, privatni život, partnere ili djecu, ali i propuštajući priliku da slobodno vrijeme provedu daleko korisnije, a kamoli zdravije.

Online životi toliko su uzeli maha da s debelom nostalgijom i punim pravom možemo čeznuti za vremenima kada su se dogovori za susrete i druženja ugovarali uživo i – gle čuda! – bili smo točniji nego uz sva tehnološka dostignuća današnjice. Nismo šest puta javljali da ćemo kasniti, a sedmi put da ipak nećemo ni stići doći. Znali smo da smo umorni i bez da nam je pametni uređaj izbrojao korake ili kilometražu koju smo toga dana prešli. Međusobno smo više razgovarali sjedeći za stolom, a prelazeći ulicu nismo gledali u ekran mobitela, nego lijevo, desno i na semafor. (Ukoliko smo znali kako funkcionira.)

Iako društvene mreže same po sebi i nemaju izvorno lošu konotaciju, vrlo su pronašle iznimno mračne tunele za sve ono čega se ljudski rod može sramiti, samo da mu je ostalo imalo obraza. Umjesto društvenih, ulovili smo se u mreže mržnje, zavisti, kleveta, objeda i tolike količine zla da se čini da nam iz umotavanja u takve niti jednostavno nema spasa.

Svjedoci smo prosipanja žuči na svakom koraku i u stvarnom životu, ali puno češće u virtualnom. Zašto? Odgovor je vrlo jednostavan: ekran i tipkovnica umišljenim su junacima nevidljivi štit koji im daje nekakvo proizvoljno pravo da, prolazeći internetskim bespućima, na svakom koraku bljuju vatru. Ti plamenovi frustracija vrlo brzo prerastu u požar kolektivnog kamenovanja svega i svakoga, a svaka napisana riječ insinuira, provocira, proziva i optužuje, iako dokazi za takvo što nisu ni potrebni. Samo nek' se pljuje, naći će se već neka meta! No, isti ti "junaci" u stvarnosti su uglavnom manji od makova zrna. Ne samo da su daleko od hrabrosti, nego, kada ih se susretne i pogleda u oči, hine ljubaznost do te mjere da ona postaje gnjusna. Ukratko – licemjeri prve klase.

Ni lijevo ni desno politički i svjetonazorski orijentirani građani, a bome ni političari, više ne smiju iznositi svoje stavove bez da im se zalijepi niz gadnih etiketa u čijim se nazivima natječu najkreativniji zlotvori riječi. Neki od izraza već su, nažalost, zaživjeli i u razgovornom jeziku. Ljevičari i desničari kao jezični izrazi očito su odavno zastarjeli. Sada je niz riječi kojima se mora zapečatiti „čašćenje“ onoga tko suprotno razmišlja sve samo ne kratak. Tako je deklarirani Hrvat postao 'rvatina (ili, poboljšana verzija – 'rvat'na), katolik katoliban, a država nam je prozvana Hrvatistan. Uh, skoro sam zaboravila i klerofašiste, a oni su ljevičarima omiljeni! Oni im baš nekako rasplamsaju žar u prsima i sjaj u očima koje im sijevnu kao da idu na prvi spoj. A, dakako, tu spadaju i ravnozemljaši. Jer, ako si nekim slučajem Hrvat i još se k tome usudiš biti i katolik, mora da niti ne vjeruješ da je Zemlja okrugla. Ma, ni za Sunčev sustav nisi uopće čuo!

Ljevičari u uvredama na svoj račun na našim društvenim mrežama, baš kao i u realnosti, puno bolje prolaze. Njima se prišio naziv leftardi. Ah, ti desničari! Ni u virtualnim uvredama nemaju mašte. Možda i imaju, ali se na vrijeme znaju zaustaviti. Ili su lijevi progresivci više aktivni u virtualnom svijetu? Tko će znati?

No, daleko najkreativnija i uvjerljivo najpromišljenija riječ da bi ubola ne samo da ubode, već s namjerom da zaboli i po mogućnosti raskrvari, dodijeljena je onima koji „žuljaju“ i jedne i druge – novinarima. Njihovom se, pak, nazivu zanimanja dodalo slovo koje ih je time doslovno trebalo srozati na dno, pa su tako postali dnovinari. Na taj su način čitatelji s viškom frustracija, koje ne znaju riješiti na neki zreo i prihvatljiv način, odlučili komplimentirati one koji, manje ili više uspješno, pokušavaju (od)raditi svoj posao, a to je prenošenje informacija. Riječ dnovinar uvreda je svima onima koji su se s novinarstvom suživjeli i pišu ruku pod ruku s istinom i u interesu javnosti, koliko god to onima koji bacaju kamenje bilo nezamislivo.

Vjerujem da će psihijatri, psiholozi, sociolozi i svi stručnjaci iz srodnih zanimanja, pa i šire društvene zajednice, u skoroj budućnosti imati vremena za proučavanje ove teme. Mržnja je nesumnjivo pobjednik među osjećajima koji čovjeka koče u vlastitom iskoraku prema bilo čemu. Ona je najveći uteg koji pojedinac može nositi na svojim plećima. Ona guši, ruši, čini nas opsesivnima i naprosto paralizira! Pa što je to onda u tim društvenim mrežama da naprosto vape za njezinim tolikim količinama? Zar smo zaista društvo mržnje ili su oni koji mrze ipak odraz manjine koja samo svojom virtualnom glasnoćom stvara osjećaj nadvladavanja onih drugih?

Brojni pojedinci, osim opravdano realnog manjka vremena, imaju sve manje volje, želje i energije uopće pratiti svijet koji nam pruža internetski beskraj. Sve više njih tako gasi svoje profile uviđajući besmisao čitanja i najobičnije vijesti, jer se ispod baš svake nađe neki dežurni mrzitelj, sve i da je vijest pozitivna, a upravo nam je takvih vijesti sve više potrebno. S pravom odlučuju svjesno se odmaknuti od svijeta koji je, izgleda, u misiju uzeo trovanje svega i svih koji mu se nađu na putu. Život je ipak nebrojeno puta pokazao da se oni koji se hrane mržnjom nerijetko u njoj i uguše.

Šteta što se količina mržnje prosute po društvenim mrežama ne može iskoristiti u neke bolje svrhe. Recimo, poput građevinskog materijala. Na taj bismo način mogli, naprimjer, bezbrižno krenuti u konvoj prema Petrinji ili područja netom zahvaćenih u požaru. Jer, da gradimo kao što mrzimo, ovo bi bila nesumnjivo najizgrađenija država na svijetu.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum