PIŠE ROBERT MATTEONI

METROPOLA: Pula za sport, bla, bla, bla…

Marsovo polje / Robert Matteoni

Marsovo polje / Robert Matteoni


"Grad će Marsovo polje urediti, kao što i Sporazum s državom kaže, za javni sportski i rekreacijski sadržaj. Na tom prostoru svaki dan veliki broj naših sugrađana boravi i mi mu želimo dati dodatnu notu uređenjem, dodatkom sportskih i rekreacijskih sadržaja za djecu, odrasle i kućne ljubimce. Vidimo to i dalje kao otvoren prostor za druženje i prirodu, uz šumu koja je uz polje. Uza sve to time šaljemo poruku da brinemo i za ostale sportove." – to je izjava gradonačelnika Pule Filipa Zoričića na dan 7. listopada.

"Obzirom na politička strujanja nove gradske uprave, čini nam se da će se ugasiti i priča o Marsovom Polju, kao mjestu gradnje nogometnog kampa" – to je rečenica iz ove kolumne na dan 30. srpanj ove godine. Potvrdilo se tako, nakon samo 67 dana, da će aktualna gradska uprava odbaciti projekt trening kampa za sve selekcije Istre 1961. Nije bilo teško prepoznati već na početku novog političko-administrativnog vodstva Pule da ih sportska problematika ne zanima više od deklarativnog okvira i nužnog tekućeg održavanja siromašnih razina gradskog sporta. Nisu oni novost po tom pitanju gradskih uprava, dapače, oni su kontinuitet, samo što djeluju još nezainteresiraniji prema sportu.

Zato i nije iznenađenje da su jedan ozbiljniji projekt, kakav je trening kamp, odbacili i najavili kako će ga još malo urediti. Drugim riječima na tom području Marsova polja sve će ostati uglavnom kao što je bilo 70-tak godina. Od 1970-tih svi oni koji su trenirali za Istru, Uljanik, pa i Staklar, Šijanu, trčali su povremeno u pripremama od stadiona do Marsova polja, kroz šumu Drenovicu. Jedino što se do danas promijenilo na toj trasi jest uklanjanje nekadašnjih radničkih baraka prije šume, odnosno postavljanje nekoliko klupa i vanjskih pomagala za vježbanje na nešto manjoj, ali opet dovoljno velikoj poljani iznad prostora bivše vojarne. Redovito trčim tim predjelom Drenovice i šetam psa, ali iskreno, nisam primijetio veći intenzitet ljudi i šetača, još manje onih koji vježbaju na spravama. No, taj prostor iznad vojarne, danas skladišta HT-a, ionako nije bio u zoni projekta kampa.

U ime naroda

Umjesto kampa, u kojeg bi vlasnici Istre 1961 uložili minimalno 5 milijuna eura za terene i klupsku zgradu s nužnim sadržajima, Grad je hrabro preuzeo na sebe financiranje metalne konstrukcije za dvije rezervne klupe na Drosini. Usput budi rečeno da Istra 1961 sama ulaže novac u gradsku imovinu (stadion) da bi se ispunili kriteriji HNS-a i UEFA, te moglo igrati određene razine natjecanja. To su ona ulaganja koja, recimo, klubovi u dvoranama Pule ne mogu ostvariti jer nemaju novca, a posljedično se recimo ne mogu igrati europski utakmice u Domu sportova "Mate Parlov". No, sada kada imate i subjekt, inozemni investitori, koji bi osigurao novac za sportski objekt (kamp) Grad opet nema sluha. Kao i obično u političkom korpusu jedan Ne tumači se kao DA za narod. Jer svi eto rade u ime naroda i njegova boljitka. Zato će se šetati na sve strane, od Marsova polja do Muzila, po gradu i rivi, vjerojatno preko Valelunge do Štinjana, via Fažana do Peroja, onda natrag istim putem do izvan granice, do Kamenjaka i natrag. Pa tko koliko izdrži.

Možda će se u svim tim šetnjama negdje uprizoriti, kako je to najavio gradonačelnik, nekih 60-tak tisuća četvornih metara za trening kamp. Kako je prilično sigurno da takvog prostora nema u gradskim okvirima, Istra 1961, odnosno vlasnici iz Baskije, morat će se uputiti izvan Pule. I to generalno gledano, nije neka velika dramatika. Kamp može biti u drugoj općini, ali će se svakako zakomplicirati roditeljima koji voze svoju djecu na treninge. Njima je i sad to obveza pored posla i drugih obaveza, a ići recimo u Medulin, još i bitno veća. Vremenski i financijski. No, dobro, sve to može proći, da se ne želi kamp u Gradu, da se ne želi srušiti neka stabla, da se u ime šetnje i rekreacije naroda svi "sporni projekti", taman bili i sportsko logični i potrebni, ugase. Slažem se da političari i protivnici takvih projekata imaju pravo na svoje stavove, kao što možemo biti u krivu mi koji volimo nogomet i ističemo važnost trening centra. No, ono što je nerazumljivo, i iritantno iznad svih mjera uvažavanja tuđih stavova i prava politike na odluke, to je da u Puli uvijek sve što ima sportski predznak mora biti sporno. Da li se govori o financiranju kvalitetnog sporta na nacionalnoj razini koji privlači najviše pažnje gledatelja, dali se govori o nužnoj gradnji sportske infrastrukture, da li se govori o upravljanju izgrađenim sportskim objektima (veću prednost imaju ugostiteljska problematika, pa onda i termini rekreativnih grupa) te raspoloživosti za sportske ekipe, da li bilo što što iziskuje pažnju i ulaganje u sport, uvijek je to dignuto na razini nauke. Što je zapravo samo jedan pogodan alat da se zakompliciraju stvari i ne rješavaju. Marsovo polje i deset godina te nauke, kao epilog nam to praktično pokazuje.

Građani drugog, trećeg reda

Sport je i po najvišim zakonskim aktima i političkim formulacijama djelatnost od posebnog društvenog interesa za Hrvatsku, to jest njene građane. No, previše je pokazatelja da u Republici Hrvatskoj sport i njihovi akteri imaju tretman građana drugog reda. Jer u ovoj zemlji odveć deklarativno potiču bolji standard sporta i sportaša, i niti jedna politika nema petlju, logiku i pristup da čini ono što rade u drugim zemljama Europske unije. To su primjerice porezne olakšice i poticanje poduzetnika da ulažu u sportske programe, bitno veće stope izdvajanja iz proračuna države, regija i gradova za sportske aktivnosti, kreditne linije po posebnim kamatnim stopama da bi se olakšalo ulaganja u sportsku infrastrukturu, i tako dalje. U Hrvatskoj za štošta se može pronaći novac i izmisliti zakonske okvire, ali kada je u pitanju sport, onda je to uvijek kao da je u pitanju luksuz koji nije potreban. U ime naroda se štedi u sportu, iako se zapravo najviše naroda bavi sportom, aktivno, rekreativno ili kao gledatelji. Ili u sve tri opcije.

U danu kada je iz Grada Pule skinuto pitanje Marsova polja s nogometnog dnevnog reda, zatekao sam se prvi puta na Rujevici. I impresije nakon što sam obišao trening kamp, s uključenim stadionom, koji je trebao biti privremeni dom dok se ne izgradi nova Kantrida, sva ta sjajno zaokružena priča s pomoćnim terenima, trening sadržajima, sponzorskim boxevima, vrhunskim pres centrom, ambulante, uredi i slično, zatvorenom strukturom s posebnim ulazima i osiguranjima, dakle sve kao u europskim kampovima (nešto manje dimenzije naravno), samo je dodatno iritirala što se u Puli to ne može ni minimalnog okvira zgotoviti. I to što još netko drugi plaća!

Eto, na razini države je tako, a na razini Pule je sve to još gore. Samo puste priče o potrebi i pomoći sportašima, patetični prijemi i deklaracije bez efekata. Nije ni čudo da više ljudi ne dolaze na sportska borilišta, što je očit odmak mladih ljudi ne samo od odlaska na tribine nego i od aktivnog bavljenja sportom. Sve poprima vizure neke sportske pustoši i kao da Grad Pula iznova samo potvrđuje da je antisportski nastrojen. Jer umjesto djela, stalno se samo priča i obećava, a sportaši i sportašice Pule kao da su građani trećeg reda. Iz godine u godinu, iz dekade u dekadu, iz jedne politike u drugu, samo bla, bla, bla, bla…. I je, u pravu ste, i ovdje nam samo ostaje pisati bla, bla, bla…

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater