PIŠE ANĐELO DAGOSTIN

Optimizam - u središnjoj Istri nema registrirane zaraze


Budući da živim na glavnoj ulici koja prolazi kroz Pazin, tu je uvijek živo. Promet se istinabog drastično smanjio, ali i dalje stalno prolaze bučni teretnjaci koji grade autocestu, mnogi od njih s oznakom Beton Tomišić kakve sve više viđamo na našim cestama. Za njih nema zabrana, jer graditi se mora. Švrljaju kamioncini i kombiji raznih lokalnih obrtnika, a najviše teretnjaci najjače pazinske tvrtke Kamen koji dovoze i odvoze ogromne kamene blokove iz istarskih kamenoloma u obližnju pilanu. Tvrtka Kamen i dalje, uz sve mjere predostrožnosti, radi puni radni tjedan. Jer, i raditi se mora.

Park je posve prazan

Uza sve te kamione tijekom dana migolje automobili onih koji su došli poslom u Pazin ili u nabavku nečega ili se vraćaju kući. Pogledom dominira Park narodnog ustanka s ponosnim mediteranskim gorostasima u kojem su se još do koji dan mogli vidjeti uglavnom pojedinci kako uživaju na suncu. Danas ih nema. Šviče bura. I park je posve prazan. Trake oblijepljene po toboganu i ljuljačkama kazuju da ne živimo u posve normalnom vremenu.

Zabranjen je ulaz i na obližnje košarkaško i malonogometno igralište. Djeca i mladi danas nemaju mnogo opcija. I oni su žrtve vražjeg virusa. Nema škole, nema ni đaka, pa se na Šetalištu pazinske gimnazije vidi tek poneki prolaznik, netko je izašao u šetnju psa i to je uglavnom to. Većina ih ne nosi maske, o čijoj se koristi može raspravljati, osim ispred obližnje ljekarne, na početku šetališta, ispred koje se redovno stvara red. Nije mi jasno zašto ljudi ne idu u "gornju" ljekarnu. Valjda im je ovdje bliže parkirati.

Kasnije, kad završi radni dan, sve se stiša. Kad utihne, čuje se alarm s automobila na kojeg je negdje u gradu vjerojatno skočila mačka. Nervira me taj uporni zvuk. Sirena vatrogasnih kola ili ambulante glasnija je nego inače, a do pred koji dan usred dana čuo se kako dolazi iz daljine, staje i ponovo kreće. Sad je i željeznički promet zaustavljen.

Kvake otvaram rukavom

U mom je dogledu i Spomen dom, ustanova koja inače nudi glavninu kulturnog sadržaja: knjižnica, kino, kazalište, priredbe, tečajevi... U njoj su smješteni brojni županijski uredi i jedna moderna kavana. Sve je šlus. Osim dopisništva Glasa Istre u kojem se još uvijek nalazimo svakog dana: kolega i ja. Kao aveti ulazimo u hladnu ogromnu zgradu sagrađenu 1981. godine koja inače vrvi životom, a sad je potpuno prazna i oblijepljena svim mogućim upozorenjima stožera o COVIDU-19 koji su zataknuti prije nego li je objekt privremeno napušten. Kvake otvaram rukavom. Ruke perem prečesto pa sam ih morao početi mazati Niveom. Optimizam daje činjenica što u središnjoj Istri zasad nema registrirane zaraze.

No, u doba koronavirusa nije lako držati se doma, biti u preporučenoj izolaciji, ni onima koji žive sami, a ni onima koji žive u obitelji. Uz tjeskobu trenutka, jedne muči osama, druge njen nedostatak. Nemaju se gdje skloniti od ukućana. Naravno da ih vole, ali svakom je čovjeku, nekom više, nekom manje, potrebno i malo privatnosti, koji trenutak mira, dok onima prvima treba razgovor. Uglavnom, svi su u nečem zakinuti. Srećom, kretanje još uvijek nije posve zabranjeno i bilo bi zaista dobro da tako ostane, a o tome će umnogome ovisiti i svatko od nas pridržavanjem svih propisanih mjera. Ostaje nada da će se iznaći neko brzo rješenje, nešto poput koktela poznatih lijekova kakve je predložio francuski mikrobiolog Didier Raoult. No, s time se nije za šaliti, dok se ne potvrdi njihova djelotvornost i dokaže da ne štete.


Podijeli: Facebook Twiter








Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no

Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater