PIŠE CHIARA BILIĆ

Gilead Željke Markić


Nakon subotnjeg Hoda za život u Sisku, u RTL-ovom studiju gostovala je Željka Markić i odbila odgovoriti na u više navrata postavljeno pitanje slaže li s Miroslavom Škorom, Ninom Raspudićem i Brunom Esih da se silovanim ženama treba uskratiti pravo na pobačaj. Poručila je da je iskorištavanje silovanih žena za političku kampanju potpuno neprikladno. Izjavila je to točno tako, mrtva hladna, iako je lani u lipnju Hod za život u Zagrebu organizirala upravo na dan izborne šutnje, pred europarlamentarne izbore. Ovogodišnja joj turneja, naravno sasvim slučajno, opet kolidira s političkom kampanjom, ovog puta za parlamentarne izbore.

Markić, jasno, čitav svoj nastup na RTL-u udara tamo gdje je koža najtanja, tamo gdje silovito lupa već godinama, tamo gdje započinje gotovo svaka argumentacija, većina napada na pravo na abortus, tvrdnjom da ljudski život počinje začećem. U medicinskim terminima, sjedinjavanjem spermatozoida muškarca i jajašca žene, stvaranjem zigote jedinstvenog genetskog materijala. Tu je i ona famozna premisa da svaki život ima pravo na život, točnije, kako se to često vrlo dobro umije manipulirati i kamuflirati raznoraznim jezičnim konstrukcijama, da svaka osoba bez obzira na to kad je začeta, ove sekunde ili prije pola stoljeća, ima pravo, jednako pravo na život. Svaki fetus, međutim, nije ljudsko biće, niti svako ljudsko biće rođenjem postaje osobom. To su u potpunosti različite kategorije, sa različitim značajkama koje ih stubokom razlikuju.

Pravo na život se, dakle, a to je ono što nam Miroslav Škoro, Bruna Esih i Nino Raspudić pokušavaju objasniti i čude se kako nam ne ulazi u tikvu, ne smije osporiti niti pod cijenu života majke, kojoj su protivno njezinoj volji nasilno i trajno osakaćeni tijelo i um. Ne zanima ih pritom ništa o tome hoće li ta žena živjeti i odgajati dijete u neimaštini, u apsolutnom siromaštvu bez, recimo, osnovne zdravstvene skrbi. Tu je, slijedi očigledno, nevažno i hoće li ili neće to dijete svoj životni put započeti u nasilnom domu ili možda domu za nezbrinutu djecu, koliko će tamo provesti vremena, kakvo će ga psihofizičko zdravlje pratiti kroz život. Svaki od njih, smatraju hodaši i pravaši, mora slaviti život, baš kao što to rade i oni, veseli i nasmijani, sljubljeni u povorku, dok kao u kakvom transu egzaltirano marširaju ulicama hrvatskih gradova.

Iako nedvosmisleno poručuje da ženino tijelo zapravo uopće nije njezino, Markić odbija dati svoj odgovor na pitanje treba li se silovanim ženama dopustiti abortus. Kao da takvo što ne može prevaliti preko usana. Kao da je konačna artikulacija njezinog stava nešto zastrašujuće zlokobno, poremećeno, van svake zdrave pameti, misao toliko odvratna da zastaje u grlu. Kao da je svjesna da time nagovještava totalitarističku teokraciju, onakvu kakvu u svom distopijskom romanu "Sluškinjina priča" opisuje kanadska autorica Margaret Atwood, gdje su u zemlji Gilead žene svakodnevno silovane, svedene na maternicu, ništa doli inkubatora u zatočeništvu. A to zvuči uvrnuto. Puno bolje, svjesna je Markić, odzvanjaju afirmativne parole poput "hod za život" i "slavlje života". Štoviše, ona zna da te i takve krilatice najmilozvučnije odjekuju upravo sada, u vrijeme političkih preslagivanja. Ne dajte se, međutim, nasanjkati, poruka je uvijek ista i Hrvatsku vodi u - Gilead.


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no

Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini