Dana 15. srpnja 1997. godine sudsko vijeće Županijskog suda u Puli donijelo je presudu kojom je I. optuženika Sinišu Stracaboška i II. optuženika Šimu Medanića proglasio krivim da su iz koristoljublja lišili života - ubili Antona Marčela Popovića na način opisan u optužnici tj. da je Siniša Stracaboško na poticaj Šime Medanića dana 27. ožujka 1996. godine ubio Antona Marčela Popovića. Obojica optuženika osuđena su na kaznu zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina.

Protiv navedene presude žalilo se županijsko državno odvjetništvo smatrajući da je obojici optuženika trebalo izreći maksimalnu kaznu od 20 godina zapriječeno za ubojstvo iz koristoljublja.

Kao punomoćnik oštećenika nisam mogao uložiti žalbu protiv presude, jer je to učinio državni odvjetnik, ali sam i ja u završnoj riječi predložio izricanje maksimalne kazne obojici optuženika.

Branitelji optuženika su također uložili žalbe.

Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom od 9. prosinca 1998.godine prihvatio je djelomično samo žalbu optuženog Šime Medanića na način da ga je za počinjeno kazneno djelo osudio na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina tj. smanjio mu je kaznu za tri godine.

Žalbe državnog odvjetnika i I. optuženog Siniše Stracaboška Vrhovni sud je odbio kao neosnovane. Smatrao sam tada i danas kako nije bilo osnova da se prihvati žalba optuženog Šime Medanića, već da je Vrhovni sud trebao uvažiti žalbu županijskog državnog odvjetnika Pula i obojici optuženika povisiti kaznu zatvora na dvadeset godina.

Vezano za ovo beskrupulozno naručeno ubojstvo Antona Marčela Popovića ukazao bih posebno na dvije okolnosti.

Zapisnik o prvom ispitivanju optuženog Siniše Stracaboška od 17. travnja 1996. godine, tj. obrana Siniše Stracaboška s tog ispitivanja imala je odlučujuću ulogu u utvrđivanju ključnih činjenica odnosno dokaza.

Istražni sudac Županijskog suda u Puli (Živko Krivić) koji je uzimao obranu Siniše Stracaboška inzistirao je da ispitivanju bude prisutan i branitelj optuženika, u protivnom ponovila bi se priča iz slučaja »ubojstvo obitelji Zec«. Zapravo kada ne bi bio prisutan branitelj, zapisnik o ispitivanju Siniše Stracaboška bio bi nevaljan i bio bi izuzet iz spisa, te bi vjerojatno uslijedilo puštanje obojice optuženika iz pritvora i oslobađanje od optužbe, obustava postupka ili slično.

U slučaju ubojstva obitelji Zec, ubojice, koji su priznali i detaljno opisali mučko ubojstvo bračnog para Zec i njihove malodobne kćerke Aleksandre, nisu nikada odgovarali, zbog propusta istražnog suca i državnog odvjetnika. U slučaju ubojstva Antona Marčela Popovića to se nije dogodilo.

Na drugu bitnu okolnost, zapravo motiv ubojstva kod II. optuženog Šime Medanića sam ja naglasio u svojoj završnoj riječi, a to je stjecanje političke i gospodarske moći na način da u pretvorbi i privatizaciji preuzme vlasništvo (ili suvlasništvo) nad poduzećem »Anita« i nad Hrvatskom demokratskom strankom u Vrsaru, a Anton Marčelo Popović mu je stajao na putu u postizanju ta dva cilja.

Očito nije imao odvažnosti da sam ubije Antona Marčela Popovića, niti se za tako nešto usudio pitati nekog sumještana, pa se obratio Siniši Stracabošku i njega nagovorio da izvrši ubojstvo za 15.000 DEM (njemačkih maraka), koje mu nije platio. Sve skupa odvratno i grozno. Sin Antona Marčela Popovića, Tomislav, je nakon toga postao jedan od ključnih menadžera u Adris grupi, tj. nastavio je stopama svog pokojnog oca.

*Nastavak u sljedećem broju

Povezane vijesti

• Istranin u vrtlogu pravosuđa i politike: Susret s Josipom Vrhovcem
• Mitinzi, optužbe i tišina institucija
• Šutnja pred riječima mržnje