(Pixabay, Davor Kovačević)
Neviđeni val optimizma zapljusnuo je jučer ministra rada i socijalne skrbi Alena Ružića. Poručio nam je da nikad nismo živjeli bolje jer nam, po njegovim riječima, raste kupovna moć i životni standard. No, kupovna moć ili potrošnja nam rastu zbog inflacije, odnosno zbog viših cijena na koje moramo trošiti više novca, a dijelom i zbog povećanja plaća u javnom sektoru iz proljeća 2024. godine, koje su trenutno i do 600 eura veće od plaća u privatnom sektoru. Što se tiče rasta životnog standarda, on pada u vodu kada se pogleda koliko prosječna hrvatska obitelj troši na osnovne životne namirnice u usporedbi s drugim članicama Europske unije. Prema podacima Eurostata, Hrvati uz Rumunje najviše moraju mjesečno izdvajati za hranu u cijelom EU-u jer nam na prehrambene proizvode otpada gotovo četvrtina kućnog bužeta, a Ircima, primjerice, manje od 8 posto, Austrijancima tek nešto više od 10 posto, dok prosjek EU-a iznosi 17 posto. Ukratko, što je država bogatija, odnosno što njezini građani imaju viši standard, udio troškova prehrane je manji pa Hrvatska po udjelu hrane u potrošačkoj košarici spada u skupinu zemalja s nižim standardom, uz Rumunsku, Bugarsku i baltičke republike.
Potrošačke košarice koje izračunavaju sindikati i udruge za zaštitu potrošača su još »brutalnije« jer obuhvaćaju minimalne troškove samo osnovnih životnih potreba, bez troškova režija, mobitela i transporta, a koji se penju i na više od 40 posto kućnog mjesečnog budžeta. U konkretnim brojkama, prosječnoj četveročlanoj obitelji mjesečno treba između 1450 do 1550 eura za sve troškove, a samo na hranu i piće potroše oko 650 eura. I unatoč činjenici što su cijene hrane u Hrvatskoj i Rumunjskoj prema podacima Eurostata još uvijek manje od europskog prosjeka, njihov udio u ukupnoj potrošnji je visok zbog niskih plaća koje su također ispod prosjeka EU-a.
Podaci o siromaštvu, odnosno riziku od siromaštva, još su porazniji. Prema anketi koju je početkom godine proveo Državni zavod za statistiku, svaki peti stanovnik Hrvatske je u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti, a u Slavoniji gotovo svaki treći stanovnik, pri čemu je rizik od siromaštva za četveročlanu obitelj izračunat na 1580 eura mjesečno, pa su sve obitelji koje zarađuju manje od toga siromašne. Pritom 1,2 milijuna ljudi si ne može priuštiti tjedan dana godišnjeg odmora izvan mjesta prebivališta za sve članove kućanstva, a isto toliko ih ne može podmiriti neočekivani financijski izdatak iz vlastitih sredstava bez posudbe novca, pri čemu samo jedna trećina stanovnika Hrvatske nema nikakvih problema u preživljavanju od plaće do plaće. U zadnjih 15 godina broj siromašnih se osjetno povećao jer je stopa rizika od siromaštva u odnosu na 2011. porasla za 4,4 posto.
Toliko o životnom standardu u Hrvatskoj. Ministar Ružić tako je u maniri sposobnog političara namjerno pomiješao lončiće jer mu to dozvoljava statistika za koju se oduvijek govorilo da je netočan zbroj točnih podataka, a političari je koriste kad i kako im paše – tako će ponosno istaknuti podatak da nam raste osobna potrošnja, a ako slučajno inflacija malo uspori (što je u nas rijetkost) sve će prštati od objava na društvenim mrežama uz neizostavnu opasku da je to dokaz da Vlada vodi zemlju u pravom smjeru. Otkako inflacija ponovo galopira, nema nikakvih objava na mrežama o vođenju zemlje u pravom smjeru.
Ne samo da živimo ko’ bubreg u loju, nego su nam i perspektive ohrabrujuće, kaže ministar, jer nam počinje još jedna sezona pa će sad svima biti dobro, i industrijskoj proizvodnji, i građevinarstvu, i prerađivačkoj industriji, i brodogradnji, i IT industriji… svima samo zato jer nam počinje sezona od koje koristi imaju isključivo oni koji rade u sektoru usluga. Država je pritom oporezovala plaće veće od 1800 eura s 40 posto, a kratkoročni najam s najviše 99 eura po krevetu za cijelu godinu, i poslala signal da se više isplati raditi za državu i iznajmljivati apartman, nego biti dosljedan svojoj profesiji i raditi kod privatnika. Pa će i sve nas, kao i ministra, zapljusnuti val optimizma.