PIŠE HELENA MOSTARKIĆ GOBBO

Samoubojstvo - slabost ili hrabrost?

Ljudi koji su doživjeli ovakav način smrti u obitelji i užem ili širem krugu prijatelja nerijetko osjećaju grižnju savjesti. Pitanje koje se otvara, a koje zadire u filozofsko-teološke teorije ljudskog života jest koliko smo sami gospodari vlastitog života, pripadamo li isključivo sebi ili smo po svim fragmentima pripadanja ipak i dio obitelji i društva koje će bez našeg postojanja nedvojbeno (p)ostati osakaćeno

Helena Mostarkić Gobbo (Snimio Dejan Štifanić)

Helena Mostarkić Gobbo (Snimio Dejan Štifanić)


Duboki osjećaj neprihvaćanja svijeta, drugih ljudi ili samoga sebe i dobivanje istoga zauzvrat? Anksioznost, depresija, nemogućnost suočavanja sa životnim izazovima? Gubitak voljenih osoba, ugrožena egzistencija, tapkanje u manjem ili većem mraku koji postaje tunel bez ijedne svijetle točke na kraju, koje zapravo u konačnici više nema? Beskrajna tama u umu koja dolazi ubrzano kao olujni oblak ili kao usporeno ali najavljivano nevrijeme? Tuga koja ne pronalazi nijednu slamku nade, očaj koji ne pronalazi smisao? Možda se u samo jednoj od ovih stavki, a možda u svima, pronalaze oni koji su u nekom presudnom trenutku odlučili stati na kraj svom životnom putovanju.

Prema podacima Registra izvršenih samoubojstava Hrvatske koje je objavio Hrvatski zavod za javno zdravstvo o broju samoubojstava, koji uključuju i podatke prema broju stanovnika (stopa/100 000), kroz godine se bilježe veće ili manje oscilacije. Statistički gledano, najveći broj samoubojstava zabilježen je 1992. godine kada je takvih slučajeva bilo čak 1.156. Najmanji broj slučajeva zabilježeno je 1995. (930 osoba), 2000. (926 osoba) te 2020. godine (556 osoba).

Kritična zrela dob

Stope smrtnosti zbog samoubojstva, prema podacima HZJZ-a, rastu s kronološkom dobi pojedinca. Najmanje je zabilježenih slučajeva u dobi do 14 godina i od 15. do 19. godine, a raste za osobe starosne skupine od 20 do 49 godina. Porast stope samoubojstva, s oscilacijama i(li) padovima bilježi se za osobe u skupini od 50 do 64 godine, a najčešća je iznad 65. godine života. S obzirom na spol, broj smrti samoubojstvom u većem je postotku zabilježen kod muškaraca nego žena, iako je kod žena češće zabilježen pokušaj takvog oblika smrti. Najčešći način izvršenja samoubojstva kod oba spola je vješanje, a sve je manje onih počinjenih vatrenim oružjem. U usporedbi sa zemljama članicama Europske Unije, Hrvatska bilježi višu stopu smrtnosti zbog samoubojstva od prosjeka.

O statistici brojnih primjera pokušaja samoubojstava teško je govoriti, jer određeni broj nije nikada zabilježen. Ipak, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, broj pokušaja samoubojstava u svijetu je čak dvadeset puta veći od broja umrlih. Po statistici WHO-a, u prosjeku svakih 40 sekundi neka osoba na svijetu počini samoubojstvo, što rezultira brojkom od milijun ljudi godišnje. U Hrvatskoj se u zadnjih dvadesetak godina bilježi pad stope izvršenih samoubojstava. Niža stopa je zabilježena u priobalnim krajevima Hrvatske, za razliku od kontinentalnih, a među županijama najnižu stopu suicida ima Dubrovačko-neretvanska.

Osim o statistici, nezahvalno je i vrlo teško govoriti i o uzrocima koji vode prema tom činu. Samoubojstvo je jedna od tema koje se oko nas događaju, ali mnogi zaziru i o samome promišljanju o njoj, a kamoli o govoru. Tek kad se dogodi nekome iz naše neposredne blizine, o njoj se piše i priča u javnosti, preispituju se i objavljuju uglavnom podaci za koje je tom trenutku za mnoge aktere u priči - prekasno. Ovaj svojevrsni društveni fenomen nije samo osobna ili obiteljska tema; on je i općedruštveni predmet rasprave u onolikoj mjeri koliko smo i potencijalno svi suodgovorni za njegovu realizaciju. Je li odluka o lišavanju vlastitog života trenutna odluka ili pomno i planirano pripremljen čin? Je li besmisao takvog stanja samo trenutno posrnuće ili dugotrajan talog koji pritišće emocije? Bilo kako bilo, pokušaj samoubojstva i sama njegova najava ne smije se nipošto uzeti olako.

Ljudi koji su doživjeli ovakav način smrti u obitelji i užem ili širem krugu prijatelja nerijetko osjećaju grižnju savjesti. Pitanje koje se otvara, a koje zadire u filozofsko-teološke teorije ljudskog života jest koliko smo sami gospodari vlastitog života, pripadamo li isključivo sebi ili smo po svim fragmentima pripadanja ipak i dio obitelji i društva koje će bez našeg postojanja nedvojbeno (p)ostati osakaćeno. Neki pojedinci čin samoubojstva doživljavaju kao čin drskosti, pa čak i izdaje najbližih, a drugi jednostavno nemogućnost hvatanja u koštac sa životom. Slabost ili hrabrost - stvar je percepcije. No, ono što je u svakoj priči, pa i ovoj, najvažnije jest - ne osuđivati.

Prevencija je, kao i uvijek, ključ smanjenja statistike koja je za ovu tešku temu doslovno od životne važnosti i to od najranije dobi. Način života koji bi spriječio ovakav težak čin, osim zdravih aktivnosti, svakako uključuje i spremnost progovaranja o problemu s osobom od povjerenja, pa i profesionalcem.

Neučinkovit sustav

Nažalost, sustav koji skrbi o mentalnom zdravlju nerijetko je manjkav i nedovoljno učinkovit. Stigmatiziranje osoba koje pokušavaju ili započinju pronaći pomoć za rješenja svojih problema u sustavu često u praski počinje i završava medikamentima, bez ulaženja u srž i stvarne uzroke problematike, a i osudom okoline. Takav slijed događaja može rezultirati jedino još većim produbljivanjem frustracije, još dubljem zatvaranju u sebe i na koncu nemogućnošću uvida u smisao vlastitog postojanja. Mnogi ljudi, pogotovo mlađe životne dobi, upravo taj smisao pokušavaju pronaći u supstitucijama koje pružaju lažni osjećaj sigurnosti i sreće, tonu u ovisnost i upućuju poziv u pomoć privlačeći pozornost. Srećom, postoje stručnjaci koji brigu o mentalnom zdravlju uspijevaju djeci i mladima prezentirati na povjerljiv i uspješan način, pokazujući im načine za uspješno prevladavanje teškoća na koje nailaze formirajući osobnost.  

Svatko se na svoj način nosi s teškoćama, ali ih i doživljava kroz različite kategorije. Neki ljudi i realno benigne stvari doživljavaju tragičnima, ali ima i onih čiji je kapacitet za podnošenje životnog tereta zaista velik. Brojni primjeri ljudi koji su uspjeli prebroditi iznimno teške životne situacije i iz njih izaći jači mogu i moraju poslužiti kao primjer življenja na pozitivan način. Njima je glavni adut nada, čija je odsutnost glavni nedostatak osoba sa suicidalnim mislima. Najave i pokušaji oduzimanja vlastitog života nisu poziv za smrt, nego upravo suprotno: one su krik za život. Nijedan takav (pred)znak koji prepoznamo kod drugih ili kod samih sebe ne smijemo zanemariti. Važno je ne zaboraviti da iz svake situacije, koliko god se činila nerješiva, postoji izlaz. I, koliko god se ponekad tako osjećali, nismo sami.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini