Prethodna kolumna dostupna je ovdje.

Ala hojmo začinjavci,

Sinčića tići razletavci u Vižinadu na samanj vierši!

prontajmo se i se levajmo pacijentano po krstijanski,

ter nismo samo "pina varhu mora" Božanića,

besida išće besidu,

se baroži sama sobon ka’i joncići po kršine Viškovićke,

paka švikne kako i bič

dopirući horizonte zguorun

h Motovunu, Blzetu i Roču;

i nego se smihljaju kuntiento glagoljaši naši gori

u slavinsken empireju;

ki "naša gori gre!"

I lete soneti, kupleti i libera forma

h ponientu Benečije,

valje ća priko Zadra Zoranića

do Fora Lucića

do Dubrovnika Gundulića;

do tamo svita kraju Boke i Krfa i Lepanta.

Povimo ča imamo, smirno i čovično,

to je sve ča moremo i to je čuda,

na Štierni u Vižinadi pur zidamo

Načinovića zide

ča su nami priko smrti mosti.

Ki križi smo Črnje na križini,

a bejate nan matere škrbne i kuntiente

nan šaplju spoda glasa

Balote vierše iz vale Kalavuojna;

kad Ćozoti bi zdahli;

PER DIO, CHE GENTE!

Da, ponavljam, Vilenica je i politika, kao i Forum Tomizza - ali politika bez političara. To je posve u dosluhu s još nejasno zamjetljivim obrisima nove politike, rekao bih - "ne-političke" politike, vanparlamentarne politike, ne-institucionalne politike; koja se sve više i snažnije osjeća diljem Europe. A bit tog novog trenda jest u činjenici da osobito KULTURA i UMJETNOST, umjetnici i znanstvenici, opet posižu u zabranjeni vrt visoke politike, i to ne zato što bi to htjeli, nego zato što porfesionalna europska politika osobito osjeća "zamor materijala", pri čemu je upravo "profesionalnost" (politika kao poziv, zvanje, struka, karijera...) postala olovni uteg na socijalnom, kulturalnom, političkome korpusu civilizacije.

Klijentelizam, korupcija, subjektivizam, stranački egoizam, profiterstvo, "korektno" repetiranje isključivo trajnih frazema i relativizacija svega, permisivizam i menefregizam i qualunquizam - sve te pojave korumpirale su i kompromitirale POLITIKU kao takvu, i ona naprosto vapi za novim modelima.

I zato skrećem s prvotne teme o Vilenici, kao vrhunskome mjestu kulture, fizičkog i metafizičkog svijeta; kada slušam svjetskog umjetnika kako pred kompozitorom svira njegovo djelo, a kompozitor je predsjednik Republike Hrvatske.

I kada slušam duhovitog, rafiniranog intelektualca Turka, predsjednika republike Slovenije, kada na dobrom engleskom mora ispraviti prevoditeljicu njegovog improviziranog i nadahnutog govora, iz glave, na otvorenju Vilenice. Krivo je prevela opasku o Bosni kao "Tamnom Vilajetu" (Tamnoj zemlji), i on je u kratkom traktatu (bez zamjerke simultanoj prevoditeljici) stranim umjetnicima blistavo objasnio kako je taj naziv iz doba kada su sultani u Bosnu protjerivali nepoćudne...

Dakle, vrhunski ljudi od kulture i duha na vrhunskim političkim mjestima, i umjetnici kroz svoje susrete i djela i javno djelovanje, kao protagonisti čiste politike. Zato sam se, evo, upustio ovdje u pomalo nejasnu ekvilibristiku; a i na europskim horizontima osjećaju se takve nove sfumature, u kojima se približavamo antičkome idealu demokracije; vlast naroda, Agora kao parlament, mudraci kao vladari; ali o tome o novoj kombinaciji pod šifrom AGORA&ADRIA, nekom drugom zgodom...

Moram danas, dragi čitatelji, biti pomalo i nepristojno osoban. Takve su okolnosti, kada Walter Matulich (upoznali smo se u Brescii minulog stoljeća) podsjeća u La Voce (na moje podsjećanje da sam silom zakona rođen kao Emilio Luciano Racozzi), da njemu prezime nije promijenjeno. Da li to ima relativizirati ozakonjenu rasističku praksu Kraljevine Italije u Julijskoj Krajini? Ili ju poricati? O tome koju riječ na kraju ovog zapisa.

Kako s nekoliko kolega, u odvojenim parovima, pripremam nekoliko e-mail literarnih tvorbi, volio bih kada bi i Walter M. prihvatio moju ideju da on i ja mijenjamo e-mail dijaloge i objavimo ih u knjizi, papirnatoj i elektronskoj, naravno. Ali, Walter M., nije pisac, veli, i ne bi se upuštao. Šteta, pošto smo generacijski bliski, i teritorijalno i povijesno, mogli bismo denuncirati napose naše vlastite nacionalne, historijske laži, manipulacije, mitove, stereotipe, predrasude... Ovako one ostaju naša (hrvatska i talijanska) hereditas, bašćina, u kojoj pijano glavinjamo od 1848. do danas, a to ostavljamo i našoj djeci, taj slatki otrov ponositih nacionalnih zabluda...

*Nastavak u sljedećem broju

Povezane vijesti

• Hoće li biti rata među jeans-mafijom?
• Važna je ruža, vjeruj mi
• Fangschuss iliti Brigada del Amanecer