Ovaj analitički tekst pisan je par sati uoči utakmice Vukovar1991 - Istra 1961. Kada budete čitali, znat ćete i ishod utakmice, koja se igrala na stadionu Cibalije u Vinkovcima. Analitičke procjene trebale bi po definiciji biti lišene subjektivnosti jednog rezultata. Dakle, ako je Istra izgubila, pobijedila ili remizirala, to samo po sebi ništa suštinski ne utječe na realnost njenog momenta. I posljedično na promišljanje što u nekom više ili manje dugoročnom vremenskom okviru može očekivati od sezone. Po iskustvo analitičkih pristupa u više desetljeća, mislim da je upravo ta euforičnost trenutka kao temelj vrednovanja stvari (i) u nogometu, jedno od ključnih problema shvaćanja njegovih događanja.

Posljednji takav slučaj imali smo u četvrtak, kada je Hajduk u Tirani opet doživio veliki europski neuspjeh. Iznova se, kao u prethodnih 15 godina, pumpala atmosfera oko kluba odnosno njene momčadi, prioritetno zato što je došao trener kojeg je poljudska publika oduševljeno dočekala i zbog svega što je učinio u proljetnom dijelu sezone, na klupi Istre 1961. Na stranu što svatko od nas misli o liku Gonzala Garcije, u svijetlu njegova naprasnog odlaska s Drosine, ostaje činjenica da je u dva mandata, jednom dužem (2 sezone) i drugom kraćem (5 mjeseci) ostvario najbolje rezultate u povijesti Istre 1961 i pulskog nogometa uopće. Ovdje možemo analizirati zašto je u tome uspio, posljedično zašto drugi ne uspijevaju, a u konačnici razumjeti što mu se do sada dogodilo na Poljudu. Ta priča nije samo stvar Istre, Hajduka, nego je to dinamika svakog nogometnog kluba, različita tek u dimenzijama veličine, materijalne moći, trofejne uspješnosti, gledateljske i medijske praćenosti te odjeka.

Posljednji put je Istra 1961 igrala na stadionu Cibalije u dramatičnoj sezoni 2017/18. Sezona raspada u klubu, muke izbjegavanja stečaja, prikupljanja igrača za puko nastupanje odnosno posljedični pokušaj doslovnog opstanka i ostanka. U Vinkovcima je tada Istra igrala možda i ključnu utakmicu za happy end. Domaćini su trebali pobjedu za spas, ali će se unutar dva tjedna i tri kola spoznati da je konačni remi bio za njih poguban. Cibalia je ispala iz prve lige, s bodom manje od devetoplasirane Istre, koja je status trebala potvrditi u doigravanju s Varaždinom. Iako je sve upućivalo na favoriziranost suparnika, epilog je išao u korist Zeleno-žutih, koje je vodio Darko Raić-Sudar. Cibalia se od te sezone nije više oporavila, odnosno životari u drugoj ligi. Sada ih je preuzeo »naš«, a u stvari njihov Tomislav Čuljak, koji je te 2018., bio jedan od ljubimaca pulske publike. Čuljak već naznačuje trenersku perspektivu, što i nije iznenađenje obzirom da je i kao igrač bio vrlo ozbiljan, temeljit u radu i odgovoran.

No, u Vinkovcima se igralo s novakom u ligi, Vukovarom. Prvi puta, dakle, i u eri naših dragih Baska, koji su mjesec dana nakon remija s Cibalijom, preuzeli Istru 1961. Oni su je do danas financijski sanirali, poslovno posložili, a nakon četiri devetih mjesta, napokon se natjecateljski iskoračilo uz peto i šesto mjesto, između i osmo. Proljetos se doživjelo uvjerljivo najuzbudljiviju epizodu takve kvalitetnije posložene Istre, jer su Zeleno-žuti bili na bod (gol) od povijesnog ulaska u Europu. U takvu poziciju su došli jer su proljetos imali drugi najbolji učinak od svih ligaša u 2025., uz fantastičnu seriju povezanih pobjeda nad tzv. velikom četvorkom SHNL-a. Istra je dominirala igrom i rezultatom protiv Osijeka, Rijeke, Dinama i Hajduka, a što se reflektiralo fantastičnom atmosferom na Drosini i povijesno najizraženijim posjetom na tribinama.

Više ambicija gladna pulska nogometna javnost s velikim očekivanjima je dočekala novu sezonu, upravo temeljem onoga što se dogodilo proljetos. Svima se dopala igra, zabava i atmosfera na stadionu, i prirodno je, svi bi još toga. Nema navijača na ovom svijetu koji drugačije razmišljaju. Ono što trebaju promišljati oni koji nisu (samo) navijači, dakle uprava, struka, te analitika, to je realnost trenutka, odnosno slijeda događanja u rasponu od kraja do početka nove sezone. Nakon dva kola (i bez ovog trećeg) jasno odjekuje porast negativnog doživljaja, djela onih promatrača koji vraćaju dinamiku Istre u više ili manje turbulentne odjeke prethodnih era. Zar je logično odmah nakon 2-3 utakmice tako procjenjivati stvari? Naravno da nije, prije svega zato što Istra kao klub više nije ista kao iz ere vječne devete pozicije. Nije isti doživljaj šire javnosti, kao ni doživljaji nogometaša i trenera koji gledaju ili dolaze prema Istri. Nije ista, logično, niti ambicija, nakon proljetnih iskoraka ove i godine 2023., kada je Istra bila na korak od četvrte pozicije. Slijedom svega toga, nije isto ni očekivanje navijača, koji uvijek streme višem, uspješnijem, kako to logički nameće navijački mentalitet.

Pulski je klub promijenio trenera. S Garcijom su ostvarena dva iskoraka. S Tomićem, koji se vratio nakon 9 godina, ostvaren je kratki, ali natjecateljski važan iskorak. Različiti treneri, koji imaju jednu poveznicu – žele ofenzivnije igrati. Urugvajac s posjedom, Šibenčanin s okomitijom (bržom) igrom. Pulski je klub ostao bez tri igrača koji su definirali bržu igru pod Garcijom i posljedičnu moć. To su brzanci i moćni bočni igrači, Valinčić i Lisica, koji su svojom motorikom cijelu momčad činili moćnijom. Ostalo se bez iskustva i obrana Majkića, a i važnog doprinosa Gague, koji je neefikasnost kompenzirao presingom te otvaranjem prostora Roziću, Lawalu, Lisici. U pripremama je Tomić radio bez Rozića, Marešića, Radoševića, dijelom Maurića, koji su bili ozlijeđeni. Uz to novopridošli Prevljak, Frederiksen su imali kašnjenje u pripremi, kao i Nasraoui, Bangura, ne samo fizičkog konteksta, nego i neizbježne faze prilagodbe (kao i Taraba) novom klubu, ligi i državi. Naposljetku, Koski je u odlasku, Marešića iz Splita vabe svaki dan, Blagojević je prestao igrati. U takvom okruženju osjetio se dodatno pad učinka Heistera, i drugačiji utjecaj (manji) na igru momčadi od strane Lončara, Radoševića, Rozića, udarnih proljetnih snaga.

Sve navedeno nije ništa čudno. Dapače. Nakon svakog jačeg natjecateljskog iskoraka, ako izostanu određeni faktori, slijedi logični pad. Bolje je to nazvati prilagodbom novoj zbilji, u kojoj se stvaraju »faktori« da bi se opet iskoračilo. U Istrinom slučaju je to slijedeće: novi trener mora posložiti igru temeljem igračkog potencijala, a to iziskuje i dobre izbore, i sreću sa zdravljem, i nadu da suci neće griješiti na štetu momčadi, i sazrijevanje pojedinaca, i dopunska selekcija te kao okvir svega – potreba vremena uz podršku okruženja!

Istra je proljetos uspjela napraviti važan natjecateljski iskorak iz razloga što su se ti »faktori« poklopili. Prvi je faktor volja vlasnika da se napokon investira u taj iskorak. Drugi faktor je činjenica da je sportski direktor Saša Bjelanović dobio više slobode/ovlasti u kadroviranju. Treći faktor je dotadašnja mu selekcija i stvaranje baze s Majkićem (od 2018.), Koskijem, Marešićem, Valinčićem, Kadušićem, Blagojevićem, Maurićem, Lisicom, Lawalom, Heisterom (povratnik) Ćalušićem (najviše su igrali) koji su u kadru u rasponu od 2020. do 2023. Tu su bazu kvalitetom nadopunili Radošević, Lončar, Rozić, te kao kruna angažman Garcije. Sve se to poklopilo, i kontinuitet Bjelanovića (od 2022.), i poznavanje situacije Garcije (od 2021.), i sazrijevanje moćnih igrača, pa se naposljetku dogodilo »proljeće« uživanja na Drosini.

Poanta je da bez procesa stvaranja i poklapanja tih faktora, niti jedna družina ne može iskoračiti. Pogotovo neće to postići preskakanjem stanica tog procesa, recimo dvokorakom, kako to često isijava iz baskijskih filozofija. Iz njih sporadično odjekuje da nije problem prodati svakog i odmah kupiti drugog, pa odmah nastaviti ganjati željeni rezultat i dizati cijenu svima. To je faktor na kojem Baski opet »kašljucaju«, nakon što su proljetos, činilo se uvjerljivim, promijenili na logičniju verziju svoj projekt u Puli. Da li će Istra nastaviti rasti ovisi o među koracima, a to je stručno logično stvaranje pretpostavki da se opet iskorači. Drugim riječima, ako uz Majkića, Lisicu, Valinčića, Lekouriya, Petrusenka, Iovua, Poka, Garciju, što je donijelo oko 6 milijuna eura, i očekivanih 2-3 milijuna za Koskija, dakle oko 10-tak milijuna, i dalje promičeš teoriju »svi su na prodaju, jer se svi mogu nadoknaditi«, tada nema međukoraka za povratak u ambiciju napretka do četvrte pozicije. Posljedično, nema poklapanja faktora koji će stvoriti uvjete za taj iskorak.

Umjesto da su sve te navedene situacije komunicirali prema javnosti, dopustili novom treneru da ih periodično objašnjava, stvarajući realniju atmosferu i logičnija očekivanja, Baski su odabrali tišine i pustili da kao kvasac rastu, u ovoj fazi, nerealna promišljanja ambicije. Posljedica toga jesu uobičajene površne procjene vrijednosti novih igrača, dvojbe stručnih poteza, pritisak situacije kao da se događa nešto loše (povratak prema začelju), a ne logično usklađivanje novih trenerskih, igračkih odnosa te doživljaja okruženja. Ti se procesi neće promijeniti neovisno o rezultatu u Vinkovcima, kao ni njihov utjecaj na gubitak tri boda u finišu utakmica u Splitu i s Lokomotivom. To nisu slučajnosti, to su samo posljedica procesa stvaranja nove priče, što je u nogometu uobičajeno. Dakako, ako se bude krivo radilo, onda ti procesi neće ići u željenom smjeru napredovanja. Ako se nastavi logikom iz prošle sezone, onda će proces iskoraka biti kraći.

Povezane vijesti

• Proljetna nogometna karavana
• Finiš sezone i pitanja priznanja… i za ovdašnje ljude
• Igrač sezone navijači, utakmica godine publika