PIŠE ROBERT MATTEONI

METROPOLA: Mladi imaju svoje putove

Robert Matteoni / Podmladak Istre 1961

Robert Matteoni / Podmladak Istre 1961


Generacije ljubitelja nogometa (i ostalih sportova) koje su živjele (i) vremena bivše Jugoslavije svjedočile su, po općoj ocjeni, kudikamo kvalitetnoj saveznoj ligi nego novonastale nacionalne lige. To je čista logika jer je Jugo liga imala 18 klubova iz pretežito velikih gradova, u državnom okviru s više od 20 milijuna ljudi. Na takvim osnovama prirodno je da će biti više jakih klubova, jačih momčadi, velikih igrača i puno više gledatelja. Kao što je logično da će se raspadom te države na više manjih bitno promijeniti vrijednosne okvire novonastalih manjih liga.

Pretpostavljam da se gotovo svi slažu da je to tako. Onda uzmemo u obzir neke druge pokazatelje. Jedna od manjih država, Hrvatska, u 27 godina natjecateljskog drila ostvarila je ono što kudikamo veća i po mnogočemu moćnija selekcija baza bivše Juge nije ostvarila. Hrvatska je bila brončana na SP-u u Francuskoj '98, a bila je i finalist SP-a, sa srebrnom medaljom, u Rusiji 2018. Dok je Dinamo, primjerice, u vrijeme bivše Juge bio uglavnom autsajder u europskim kupovima, otkako je Hrvatske ostvario je bitno bolje kontinentalne domete. Kako si možemo iz današnjeg kuta objasniti te nelogičnosti?

Pitanje kriterija

Prije svega treba se upitati jesu li to u stvari nelogičnosti. Ako ćemo si postaviti pitanje jačine jugo lige, onda prvu stvar koju moramo naglasiti je da su u njoj igrali nogometaši do 28. godine starosti. Po ondašnjim pravilima, igrači nisu mogli u inozemstvo prije tog rođendana. Pored uobičajenih argumenata brojnijeg stanovništva i veće ekonomske moći okruženja, to je definitivno ključan razlog zašto je liga bila snažne konkurencije, s više gledatelja. Takvih pravila, koji narušavaju ljudska, a ne samo sportska prava, odavno nema i djeluju kao nešto nestvarno. Danas. Onda su djelovala gotovo pa uobičajeno, ili bolje rečeno, prihvatljivo. Takvi su bili kriteriji stvarnosti nekog drugog vremena.

Da ste nakon prvih par sezona Hrvatske lige glasno izgovorili da će igrači stvoreni unutar te lige i manje države u budućnosti postati velike zvijezde najvećih klubova, sposobni osvajati lige prvaka ili medalje na Mundijalima, ili da će igrač iz tako malo države osvojiti Zlatnu loptu i srušiti desetogodišnju vladavinu velikana kakvi su Leo Messi i Cristiano Ronaldo, rekli bi vam da ste sišli s uma. No, dogodilo se. Ne samo jednom, nego dva puta, i to u razmaku od 20 godina. Što nam to sugerira? Ključnu stvar, a to je da su kriteriji kraja 20. i prvih dekada 21. stoljeća nešto sasvim drugo u odnosu na ono što se živjelo u drugoj polovici 1900-tih godina. I da je ondašnja logika pase' i ne može biti točka polazišta ideja ovog doba.

U tom smislu kada su već krajem 1990-tih godina brojni pobornici pokretanja tzv. regionalne lige, što je bio eufemizam za "staro" natjecanje klubova s prostora bivše Jugoslavije, kao sudionik raznih panel diskusija i tematskih rasprava bio sam protivnik takvih ideja. Ne zato što bi netko to tumačio da si nacionalno opterećen, ili obrnuto ako si za da si jugo nostalgičar. To su pristupi ljudi koji ne barataju argumentima te svaku raspravu usmjeravaju u zonu geopolitičkih i inih afiniteta. To su pristupi koji čine samo štetu realnosti, svejedno govorimo li o sportu ili nekoj drugoj društvenoj djelatnosti. Jedna od nuspojava u zbilji ovih prostora nakon raspada bivše federacije, je kontinuirana erozija značaja struke. Nekoliko desetljeća ona je živjela pod diktaturom politike svekolikih laika i nametanja "nacionalnih interesa", čak i u najbanalnijim pitanjima. Zašto je dakle bilo iluzorno raspravljati da li bi tzv. regionalna liga bila spas za sport?

Prošlost je svršeno vrijeme

Razlog je zapravo vrlo jednostavan. Našim generacijama, koje su živjele vrijeme bivše Jugoslavije, derbiji velike četvorke bili su nešto posebno. Crvena Zvezda, Partizan, Dinamo i Hajduk nudili su uvijek priliku za viđenje velike utakmice. Na tim rivalitetima, koji su nadilazili puki sportski trenutak, miješalo se i političko nadmetanje i demonstracija republičkih, odnosno federativnih moći. U tim vremenima to je bio takav doživljaj okruženja. No, što bi generacijama koje su odrastale, i pogotovo one koje su rođene 1990-tih i poslije, značio rivalitet Dinama i Zvezde, Hajduka i Partizana te obrnuto? Osim početnog euforičnog stanja nastalog na pričama starijih generacija i tumačenja rivaliteta, a što bi mlađe generacije sigurno uzbudilo, nakon druge ili treće utakmice ta bi motiviranost nestajala.

Mladima rivalitet s klubom iz Srbije, BiH, Makedonije, Crne Gore, Slovenije, ne znači ništa više od rivaliteta koji bi imali s klubovima iz Austrije, Mađarske, Rumunjske ili Bugarske. Mlade generacije su odrastale s rivalitetom domaće velike četvorke, Dinama, Hajduka, Rijeke i Osijeka, uz niz manjih rivaliteta (Istra-Rijeka, Cibalija-Osijek, Varaždin-S. Belupo i slično). One nemaju doživljaj nekadašnjeg suparništva da bi danas tom emotivnom povezanošću hranili značaj zajedničke lige s perspektivom sličnih financijskih, kadrovskih, stručnih i inih prosperiteta. Ono što je nekad bilo, jednostavno više ne postoji, završeno je. Sve što je novo došlo, a u svim segmentima ljudske zbilje dogodile su se globalno višestruke revolucionarne mijene, samo je dodatno umanjilo značaj nekadašnjeg (nogometnog) vremena kao polazišne točke promišljanja razvojnih aktivnosti. Ono što je nekad vrijedilo, bilo je te snage jer je bilo u tom vremenu. Primjerice, kad biste danas predlagali propis da nitko ne može prije 23. a kamoli 28. godine u inozemstvo, kako bi riješili pitanje osipanja kvalitete, rekli bi vam da ste ludi i da gazite ljudska prava.

Modernizirati mentalitet

Tematika nogometnog kampa u Puli prešla je u sferu politiziranja. Marsovo polje da ili ne za nogomet nije ključno pitanje, pogotovo ne zato što se u njemu iskazuju mišići aktualnih u odnosu na bivše vlasti, i obrnuto. I što se miješaju laički pristupi i osobni pogledi na svoje preferencije. Naravno da nije presudno da kamp bude tamo, nego je temeljna dubioza priče da svaki sportski kamp(o) u ovom gradu (ali i drugim sredinama) uvijek jest sporan. Jedna od argumentacija pod egidom "što će Puli nogometni kamp" (ili nova dvorana, ili neki drugi sportski kamp, ili neki olimpijski bazen) jest upravo u pristupu da ovim mladima danas svaka dlaka jest tlaka. Znate onu o onima koji su odrastali na karbonini Partizana, betonu Pattinaggia, šljakastoj stazi gradskog stadiona i vremenima kada nije bilo svih čudesa opreme i rekvizita današnjice pa se eto "opet igralo, i bolje nego danas". Što dobro zvuči, ali realno većinom nije istina. No, i da jest, kakve veze ima to s mlađim generacijama? Zašto bi mladi ljudi danas bili opterećeni iskustvima starijih, odnosno davno svršenih vremena?

Kao što su naše generacije 1970-tih počele upoznavati komfor novih autobusa. Kad bismo negodovali da na put do Švicarske moramo ići starim autobusom, uzvraćali su nam roditelji i djedovi da što bismo htjeli, jer oni su išli na putovanja kamionima, traktorima, s kopačkama kao cokule tvrde i malim sendvičem u škartocu. Mi smo tada na turniru u Zurichu vidjeli klubove čiji su juniori došli s klimatiziranim busovima, na kat, toaletom i manjim dnevnim boravkom. To je bila točka usporedbe. Danas mladi točke usporedbe imaju odmah, u svemu, na ekranu i na svim linijama kojima u sekundi komuniciraju sa svijetom. Kako ćeš im tumačiti danas da moraju biti sretni da imaju krov koji u dvorani ne prokišnjava, da imaju reflektore na stadionu ili stalnu toplu vodu s protočnim bojlerom. Ono što je starijim generacijama bio luksuz, danas je standard.

Zato kad u svijetlu nekadašnjih standarda tumačite mladima danas da će im promijeniti sadašnji umjetni travnjak, tartan stazu, ili da ćete im promijeniti koševe ili golove u dvorani, kako to nalažu nova pravila u Europi, niste učinili nešto značajno da ih zadržite u sportu, a kamoli da privučete nove generacije. Onaj koji ozbiljnije prati sportsku zbilju i problematiku već duži niz godina, prepoznaje da nam se mladi distanciraju od sporta. Nekad ih se odbijalo jer nije bilo mjesta, danas ih se mora moliti da popune minimume. Zašto? Dijelom zato što je sport danas pogotovo vrlo teška aktivnost, iziskuje odricanja, a mlade generacije su preplavljene drugim vidovima zabave, aktivnosti i komotnijih djelatnosti. Negativni efekti na zdravstvenu zbilju mladih, posljedično i na (buduće) zdravlje nacije vidljivi su sad već i laicima. Što se može učiniti da se promjene ti sve negativniji trendovi? Trebali bi se preispitati svi u zajednici, od roditelja, učitelja, struke do politike. I natrag. Mlade treba pridobiti novim idejama i sadržajima, a ne pričama i posljedičnim akcijama po kriteriju prošlog stoljeća.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum