PIŠE ROBERT MATTEONI
Igrači mogu, ali ne bi smjeli diktirati status
Ljubitelji nogometa jako dobro znaju kako vrijeme prijelaznih rokova može biti uzbudljivo. Puno je klubova (zapravo većina) koji se ne bore za titule i euro nastupe. Dovođenje pojačanja je za takve način održavanja jačine zanimanja navijača, uvijek u nadi napredovanja. FIFA je sažela sve transfere koji su se dogodili od 1. lipnja do 2. rujna širom svijeta. Unutar navedenog razdoblja odrađeno je 12 tisuća transfera, što je u prosjeku po svakom od 94 dana 127 prelaska. To je 10% više transfera nego prošlo ljeto. Ukupni obrtaj novca u prijelaznom roku dosegao je povijesni rekord, a iznosi čak 8,3 milijardi eura! Najviše su trgovali Englezi (2,73 milijardi), do njih Nijemci (1,03) a naši susjedi Talijani, koji su dugo bili marginalni na tržištu, popeli su se na treće mjesto s 814 utrošenih milijuna. U tom svijetu čudesa Hrvatska nogometna liga ima 221 ulazni transfer za koje je plaćeno 20,3 milijuna eura. Od toga samo na Dinamo otpada 16,8, Hajduk 1,3, a treća je Istra s 840 tisuća eura. Ta tri kluba su i najviše prihodovali (ukupno za ligu 60 milijuna), Dinamo 36,70, Hajduk 16,3 (knjigovodstveno je tek sada obračunat već prije ostvareni transfer Luke Vuškovića u visini 11 milijuna), a Istra 1961 3,5 milijuna (plus bonusi koji će doći).
Najveći potrošač godine, i povijesti je FC Liverpool, koji je potrošio nevjerojatnih 511 milijuna eura, od čega samo za Šveđanina Alexandera Isaka 150 i Nijemca Wirtza 130. Liverpool je tako potrošio sam više nego cijela Saudijska Pro liga, koja je ludovala prošlih godina, a ovo ljeto se zadržala na 473 milijuna investicija. Kad su u pitanju druge konfederacije, kod Afrikanaca su najviše investirali Egipćani (13 milijuna), kod Azijata pored Saudijaca to su Katarani (80) i Emirati (76). U Južnoj Americi prednjače Brazilci, s 200 uloženih (prihodi 395) milijuna, dok u Sjevernoj Americi MLS (SAD) je investirao 49 milijuna (prihod 103). Dodatna zanimljivost je da se rekordi bilježe i u svijetu ženskog nogometa. U 1100 transfera, klubovi su investirali u nove igračice 10,5 milijuna, a najviše u SAD-u 3,5.
Trendovi su, dakle, vrlo jasni. Iz godine u godinu, s eksplozijom potrošnje nakon pandemije, nogometni klubovi sve više troše na dovođenje novih igrača. Cijene transfera su sve veće, cijena rada sve veća, količina transfera sve veća. Otkako su se u nogomet uključili američki kapitalisti, koji su kroz ulaze ruskih oligarha, potom šeika i emira, shvatili da je investicijski eldorado u Europi, dobri stari nogomet pretvoren je praktično u trgovinu "dobara". Američki milijarderi pri tom se razlikuju u dvije razine. Jedna, veća grupacija želi oploditi kapital kroz gradnje stadiona i njihovu svakodnevnu eksploataciju kroz razne komercijalne sadržaje (muzeji, hoteli, trgovački centri, koncerti, restorani, ugošćavanje bejbzol ili spektakla američkog nogometa…), razvijanje brenda (i prodaje) u Aziji, Australiji i Americi. Druga manja ekipa milijardera, kao što je primjerice Tedd Boehly iz Chelsea, želi se igrati, zabaviti i postati šampion, za što troše sumanute iznose iz percepcije Europljana.
Proces koji je stavio igrače u centar utjecaja svih prijelaznih rokova započeo je 1995. godine. Do tada su profesionalni igrači bili ugovorno čvrsto vezani za klubove, koji su dobivali odštete i nakon što bi ti ugovori istekli. Iz današnjeg kuta totalne liberalizacije, to izgleda nestvarno. No, prije 30 godina Europski sud je donio odluku (slučaj Bosmann) da unutar Europske unije igrači mogu nesmetano cirkulirati te kad im isteknu ugovori slobodni su igrači, bez odšteta. To je u skladu s načelima EU glede slobodnog protoka roba i radne snage, koji je za nogomet (sport) ipak nelogično. Ta je odluka revolucionarno promijenila odnose u nogometu, i znalci tržišta već su tada predviđali slom klubova koji su bazirali svoju igračku i financijsku snagu kroz kvalitetno ulaganje i rad omladinskih škola. Primjer Ajaxa iz Amsterdama je simbolika. Oni su desetljećima stvarali velike igrače, osvojili bi periodično "sve živo", a onda bi rasprodali svoje šampionske momčadi i ulagali u nove generacije. Danas takva politika nema šanse, i Ajax više nije ni blizu grupaciji 20-tak najjačih europskih klubova.
U dugoročnim vizijama hrabriji analitičari nogometnog tržišta iznosili su uvjerenja da će ubuduće klubovi biti suočeni s realnošću u kojoj će igrači praktično biti kao najamna radna snaga na godinu dana. I to se danas praktično događa, bez obzira da li su igrači vezani ugovorima na 1, 2 ili 5 godina. Kako to? Pa jednostavno, kad igrač ima potpisan ugovor za jedan klub i igra dobro, menadžeri brzo dobivaju signale drugih klubova (ili drugih agenata) kako bi ga neki drugi klub odmah htio te da zato nude bolje uvjete od onih koje trenutno ima. Tada igrači sa svojim posrednicima počinju pritiskati klub (većina želi ići na bolje odmah), poticani iza kulisa od drugih klubova. Nekad je to bilo tretirano skandalom, i koga se uhvatilo u "nepropisnom pregovaranju", dobio bi i kaznu. Sjećamo se slučaja kada je Jose Mourinho kao trener Chelsea (2005.) nagovarao Asley Cola iz Arsenala da prijeđe u njihove redove. Snimljeni su u jednom londonskom hotelu i Liga ih je nakon postupka kaznila suspenzijama i visokim globama. Danas se to smatra normalnim, vrbovati tuđeg igrača pod ugovorom, iako po pravilima nije dozvoljeno. Ah pravila i nogomet.
Ovo ljeto se, kao i prošlo, Atalanta iz Bergama suprotstavila takvom nepisanom pravilu ponašanja klubova. Njen najbolji igrač, Ademola Lookman dobio je ponudu iz Inter Milana. Ponudili su mu skoro duplo veću plaću nego što ima u Bergamu, jamčili da će igrati, a Inter je uvijek statusa velikog svjetskog kluba. Problem za Inter i Lookmana je što ima ugovor s Atalantom još 2 godine. Nigerijski igrač bio je uvjeren da će Inter dogovoriti transfer s Atalantom, no taj klub odmah je odbio ponude Milaneza. Saga je trajala cijelo ljeto, Inter je stalno pritiskao i povećavao odštetu, ali je Atalanta odbijala, što je izazivalo neurotične ispade Lookmana. Nije se pojavio na pripremama, pobrisao je sve poveznice s Atalantom na društvenim mrežama i prijetio da nema šanse više vratiti se u Bergamo. Očito je da Lookman nije ništa naučio iz prošlogodišnjeg sličnog "ucjenjivanja" Koopmeinersa, koji je pošto poto htio u Juventus. Na kraju se to i ostvarilo, ali je cijena za njega otišla u nebo, jer je Juventus za igrača morao platiti astronomskih 60 milijuna. Krenulo se od ponude 25 milijuna. Očito su u Atalanti rezonirali, ok, ako već hoćeš ići, onda će Juve platiti veliki novac koji će se reinvestirati u pojačanja. Inter je za Lookmana stigao do 40 milijuna, što je za blagajnu kluba trenutno i više od maksimuma. No, Atalanta je opet odbila. Lookman se žalio FIFA-i, u medijima, tvrdeći da mu je klub obećao da će ga pustiti ako ovog ljeta dođe ponuda velikog kluba. To nije bio pisani dogovor, nego tek đentlmenski dogovor s vodstvom, iz kojeg je Lookman valjda slučajno izostavio "samo u inozemni klub". Trenutno je Nigerijac sam u treningu, već je kažnjen s više stotina tisuća eura, navijači su bijesni na njega i pazi gdje se kreće, uz zaštitara. Kako nema kluba koji će za njega izdvojiti 60-70 milijuna, a završio je prijelazni rok, Lookman se može javno ispričati i pokunjeno vratiti u Jurićev kadar te dobrim igrama kompenzirati anarhično ljetno ponašanje. Druga opcija je da bude izvan utakmica, gubi na cijeni i ostane "zabetoniran" na tribinama stadiona u Bergamu. Atalanta će, svjesni su u klubu, u tom slučaju nešto financijski izgubiti, ali odlučno se postavljaju prema samovolji igrača i zamućivanjima odnosa s klubom od strane agenata. Oni najviše zarađuju od transfera i zato svoje igrače žele što češće seliti s jedne na drugu klupsku adresu.
Istra 1961 je manji klub i u domaćim, kamoli europskim okvirima. No, u svojoj dimenziji Istra raste u smislu profesionalnih funkcioniranja, što znači i u transfernoj politici. Od dolaska Baska (2018.) u pojačanja je uloženo 1,35 milijuna za odštete, od toga prošlog i ovog ljeta ukupno 1,1. U transferima je klub prihodovao ukupno 12,5 milijuna, od čega u proteklih dvije godine 10 milijuna. Za pulske nogometne prilike nova era. Uz nju ide i uobičajeni pritisak igrača, menadžera, koji koriste i slabosti Istre (manjak ambicije) i njene baskijske navike (sve je na prodaju) te nerijetko krive procjene pa im igrači uđu u posljednju godinu ugovora, a uslijed čega se olakšava drugim klubovima da Istri lakše uzmu igrače. Ili trenera, kao što je pokazao slučaj Garcia. Ili slučaj kada je Curro Torres nakon šest kola otišao u Španjolsku. Istra 1961, u svojoj dimenziji, nema politiku razvoja kluba, s dužnim ambicijama, kao Atalanta, ali opet mogla bi naučiti iz njenog ponašanja kako se čvrsto štiti interes kluba. I kako se suprotstavlja pogubnom trendu da svaki igrač ili trener, kad dođe bolja ponuda, odmah zaboravlja šta je Istra učinila za njega, kakav je bio i što je postao. Lakonski je reći da je logično da svatko ide gdje će dobiti više novca, ali to se treba dogoditi u "svoje vrijeme", i na način da se Istra pravedno naplati. U suprotnom, kakav je smisao raditi i ulagati, ako svatko poželi otići čim malo iskorači. Jer je to kao razumljivo. Zašto bi bilo razumljivo da klub definiraju interesi igrača, a ne interesi kluba kao cijeline? Prvi se Baski moraju resetirati i početi od nekog mijenjati taj trend, i stvarati ozračje u kojem će svi znati da Drosina nije samoposluga u kojoj će se lako kupovati i puštati igrače za akcijske cijene. Gard u slučaju Garcia može biti dobar početak tog trenda. Hoće li ostati izuzetak ili će doista postati trend, spoznat će se već do kraja ovog mercata (5. rujna) ili najkasnije u siječnju.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
