piše rudolf frančula
Odvjetničko-sudske šezdesete u Istri
(Pexels/Arhiva Glasa Istre)
Bio sam presretan s ovakvim razvojem događaja oko mog zaposlenja. I ovom prilikom izražavam neizmjernu zahvalnost profesoru Vladimiru Mrvošu i tadašnjem predsjedniku Okružnog suda Draganu Kolareviću, koji je umro pred više od dvadeset godina, na tome što su mi omogućili da radim posao za koji sam studirao, i to u Puli (Istri), mjestu kojem sam želio da u njemu radim. O Draganu Kolareviću ću naknadno napisati nešto više jer on to zaslužuje.
U međuvremenu sam dobio i rješenje kojim sam postavljen za sudskog pripravnika Općinskog suda u Puli i da počinjem sa radom 1. siječnja 1963. godine.
Osim predsjednika suda Ante Petrovića, u sudu su tada kada sam ja počeo raditi, koliko se sjećam, bili i sljedeći suci: Mihajlo Riffert, Željko Obad i Miran Hojnik kao i stručni suradnik (sudski savjetnik) Nikola Borčić, koji je uskoro nakon mog dolaska bio izabran za predsjednika Općinskog suda Labin.
Sjećam se i (nekih) predsjednika drugih općinskih sudova na području Istre; Buje - Augustin Žuvela, Labin - Nikola Borčić, Pazin - Milan Petović, Rovinj - Dinko Mazzi i Poreč - Zvonimir Pajdaš. Okružni javni tužilac u Puli bio je Petar Radolović, a općinski javni tužilac bio je mr. Ivan Lazarić.
U Puli su tada sjedište advokatskog - odvjetničkog ureda imalo svega pet odvjetnika i to dr. Tonko Bijelić, dr. Ante Jurina, dr. Marko Kelez, dr. Mirko Jurkić i dr. Hrvoje Mezulić. Od njih najpoznatiji je i i najdugovječniji bio dr. Mirko Jurkić. Meni osobno je posebno ostao u sjećanju dr. Hrvoje Mezulić, kao vrlo elokventan, načitan, pa sam često (kao pripravnik) svraćao na kaznene rasprave na kojima je on bio branitelj. On je upisan i u povijest Pule kao član (tajnik, čini mi se) Narodnog vijeća koje je nakon sloma Austro-ugarske monarhije 1918. godine preuzelo ratne brodove koji su se zatekli u Pulskoj luci. Nekoliko godina kasnije u Imenik odvjetnika upisalo se troje mladih pulskih - istarskih "kapitalaca", Srećko Obrovac i Elio Martinčić sa sjedištem kancelarije u Puli, te Mario Zustović sa sjedištem kancelarije u Labinu; o njima nešto više naknadno.
Kada sam nabrojao suce Općinskog suda u Puli, kao i predsjednike svih općinskih sudova u Istri, te odvjetnike sa sjedištem ureda u Puli, vidljivo je da nema nikoga sa "istarskim" prezimenom izuzev dr.Hrvoja Mezulića. S vremenom sam i utvrdio kako su svi oni poslije oslobođenja 1945.godine došli u Istru. Nije to slučaj samo u pravosuđu, rekao bih da su brojni stručni visokoobrazovani kadrovi (ali ne samo oni) došli u Istru nakon završetka drugog svjetskog rata i zaposlili se i u drugim oblastima, pogotovo zdravstvu (liječnici), školstvu (učitelji i profesori) ali i u privredi (direktori, rukovodioci) te u drugim oblastima.
Odgovor na to pitanje je zapravo jednostavan, pogotovo onima koji poznaju prijeratnu, ratnu i poratnu situaciju u Istri. Naime, fašistička (Mussolinijeva) vlast u Istri, koja je bila u sastavu Italije je sistematski proganjala istarske Hrvate, potalijančivala imena, prezimena, onemogućavala im školovanje, pogotovo seoskom stanovništvu, pa je veliki dio Istrijana - Hrvata pobjegao u Zagreb, tadašnju Jugoslaviju ili druge zemlje.
Italija je u Istru dovodila svoje kadrove. Nakon rata, a i prije, ti su (fašistički, ali i drugi) kadrovi iz Italije napustili Istru, pa je Istra ostala bez visokoobrazovanih i stručnih kadrova, priskočili su u pomoć Istri najvećim dijelom dobrovoljno, ali i po kazni, stručnjaci raznih profila, pa tako i u pravosudne institucije, sudove, javna tužilaštva, odvjetništvo. Svakako treba reći kako su u Istru, još u vrijeme NOB-e, došli mnogi Istrani iz emigracije te se pridružili partizanima, a ostali su u Istri i nakon oslobođenja. Kasnije su im se pridružili Istrijani, nakon završetka studija, među kojima sam bio i ja.
Vezano za suce Općinskog suda u Puli koje sam nabrojao, ali i one iz Okružnog suda u Puli, moram spomenuti još jednu okolnost, koju sam također saznao naknadno. Radi se o tome da su dva suca bila u domobranima, jedan član ustaške mladosti, a četvrti pomorski oficir u Hitlerovoj mornarici. Što se tiče Hitlerovog oficira i sam sam se uvjerio da je priča o njemu istinita. Naime, jednom me pozvao u svoju kuću i na zidu u dnevnom boravku visila je njegova fotografija u uniformi njemačke (Hitlerove) vojske.
Nisam ništa komentirao, ni tada, ni pred drugima. Jedan od navedene četvorice već je tada bio sudac Okružnog suda, a dvojicu sam ja "pogurao" kao predsjednik Općinskog suda u Okružni sud, s koje su dužnosti sva trojica otišli u mirovinu, dok je četvrti bio otvorio odvjetničku kancelariju. Sva četvorica mojih spomenutih kolega, sa svojim su obiteljima živjeli mirno u Puli i nikada iz nje nisu iselili. Očito je bilo da ti ljudi, bez obzira što su bili na neprijateljskoj strani, nisu počinili nikakav zločin, ili kažnjivo djelo, možda nisu ni bili na frontu.
Ispričao sam ovaj slučaj o četvorici mojih kolega zato jer on dokazuje kako Titovi komunisti nisu vršili nakon oslobođenja likvidacije svojih protivnika, naprotiv tadašnja vlast omogućila im je da rade, da obavljaju i ovakve odgovorne dužnosti kao što je sudac, pa makar ili (možda) po kazni pustila da rade u – provinciji.
Ovaj slučaj dokazuje još jednu predrasudu - odnosno dezinformaciju, kako su komunisti ili njihovi poslušnici preuzeli sve odgovornije poslove u tadašnjoj državi. Prvi sam ja bio "partijac" kada sam došao raditi na sud, a to je bilo 18 godina nakon oslobođenja.
Moram još nešto napisati, sa spomenutim kolegama sam radio i surađivao sve dok nisu umirovljeni, i mogu potvrditi da su vrlo stručno, odgovorno obavljali sudačku dužnost i da su bili časni ljudi.
Posebno naglašavam da su me predsjednik suda i suci primili vrlo srdačno, bili su susretljivi i strpljivi sa mnom, nastojeći da što bolje obavljam praksu, što se odnosi i na sve službenike suda; vrlo sam se ugodno osjećao u tom kolektivu. Svi su se trudili da mi pomognu.
Dana 17. ožujka 1965. godine položio sam sudački ispit, a već dana 26. travnja 1965. godine izabran sam za suca Općinskog suda u Puli.
I kao sudac imao sam i još više učvrstio kolegijalne, prijateljske odnose sa svojim kolegama, ali i onima iz višeg (okružnog) suda u Puli, što se odnosi i na kolege iz javnog tužilaštva Pula, koje je tada bilo nadležno za cijelu Istru i bili su nam susjedi jer su bili smješteni u istoj zgradi.
*Nastavak u sljedećem broju
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
