Piše Robert Matteoni
Port, kultura, energija, entuzijazam = Kirin. Legenda
(Arhiva Glasa Istre)
Kada smo se telefonski čuli početkom godine bilo je odmah jasno da nešto nije dobro. Barem po njegovim kriterijima. Jest bio u 90. godini, ali otkad sam ga znao, a bilo je to preko 50 ljeta, u jednome se moglo biti sigurno, djelovao je lucidan. Kad bi trenirao, držao neku besjedu, kad je zajedljivo spočitavao nekome da nešto ne radi kako treba, kad bi se našalio ili komplimentirao na nečiji račun, u svakoj opciji bila je to demonstracija bistre misli i jasnog stava. Oh, i te kako jasnog stava, pa kome drago, kome krivo. Prvi puta zimus, poznajući ga prilično dobro, osjetilo se da to nije njegova »priča«.
Od desete godine i treniranja na starom gradskom stadionu, taj lik određene aure, prije svega sportske, bio je dio svekolikih nam susreta. Počelo je zapravo na šljakastoj stazi »comunalea«, kako smo internacionalno tepali našem oronulom nogometnom objektu. Mi klinci Ivana Bezjaka vježbali smo osnove tehnike nogometa u onom šljakastom polukrugu iza gola. Mali prostor, znalo nas je biti 20-25, zujali smo kao komarci. Zato nas je službeno nazvao grupa mušati. Bezjak sam, bez pomoćnih trenera, rijetko bi povisio glas da nas smiri. Zapravo činio je suprotno. Odjednom bi stao, šutio i gledao nas, sve dok sami nismo primijetili to i automatski se »ugasili«. Tako je radio pedagog starog kova. Lopta bi nam često bježala na šljakastu stazu, kojom su špartali atletičari. I Bezjak bi nas upozorio da pazimo kada trče, da nas ne sruše i bude kažina.
Jer, kazao bi, onaj čovjek tamo neće mirno gledati kao ja. Tog dana smo bili posebno upozoreni, jer, koliko me sada pamćenje služi, bio je neki ogledni trening. Dosta atletičara na stazi i lik koji sa zviždaljkom nešto »trubi«, drži sat (štopericu) u ruci i svako toliko nešto vikne. Kad je lopta bila na stazi ispred nekadašnje pomoćne tribine, prema karbonini, jedan se naš »mušat« zaletio. U krivi trenutak. Upravo je krenulo nekoliko sprintera, a ovaj mušat između. Izbjegli su ga, ali svakako je na štoperici nešto izgubljeno. Tip sa zviždaljkom je mahao glavom, iritiran, Bezjaku je dobacio »jesmo se dogovorili«, a naš trener se skrušeno ispričavao. Sprinteri su bili vrlo dojmljivi, jedan od njih, godinama kasnije spoznat ću detaljnije, bio je Ivica Karasi. Sprinterska klasa, višestruki prvak Jugoslavije. Gledati takvu brzinu uživo, to smo svi tada memorirali, bilo je dojmljivo. Dok smo išli prema svlačionici, a tip sa štopericom nas strogo mjerio kao poruka da se što prije maknemo, pitam ga ja, »a zašto ste vi treneru u kaputu!?«.
Bila je to strateška greška, jer se požalio Bezjaku kako ga još zafrkavamo, dok on radi ozbiljan posao. I to ću kasnijih godina dobro naučiti, taj ozbiljan posao podrazumijevao je stvaranje atletskih šampiona, vedeta muške i ženske konkurencije. Zbog »kaputa« idućih 3-4 treninga smo preselili na »kamenu plohu« iza zapada, gdje se nije moglo raditi s loptom. Lik sa štopericom u kaputu izlazio bi iz svlačionice 3. Januara, koja je bila podno tribine i metalnim mostom povezana s tom crnom šljakom punom kamenja. Vidio nas je i, podsjetit će me kasnije u razgovorima za novine, kako je izuzetno cijenio Bezjaka zbog njegovih razumijevanja situacije, ali i iskorištavanja istih da pedagoški djeluje prema nama klincima. Ti stari meštri svog posla i sporta, bili su na istim valnim dužinama kad je bio u pitanju i odgoj mladih ljudi kroz sportsku aktivnost.
Nešto godina kasnije, eto, zgode i nezgode su se ponovile. Mi već stariji pioniri, ono kao odrasli dečki, a zapravo još balavanderi. I ovaj put smo imali neku rijetku priliku odigrati na travi (blatu) comunalea, pa svaki put kad lopta ode u aut, brzo bi jurili po nju da bi što više vremena bili na terenu. Tko zna kada će opet biti prilika. Ovaj put zaletio se ja na onu stranu gdje je bilo stajanje, stare kućice biljetarnice, i one topole 25-30 metara visoke, a koje su »ispuštale bijele pahuljice«, koje bi kod više njih izazivale alergije. I kako se nađoh na stazi, odjednom je »ekipa« galopirala i neko je viknuo, »ma miči se više«. Opet on, u kaputu, ovaj put ljući, iako dečki koji su jurili, na kraju kruga, su se i nasmijali. Jedan od njih bio je onaj glavni, Milovan Savić Ćapo. Jedna od legendi pulske atletike, visoki i štrkljavi atletičar olimpijac, koji je čak znao pobijediti jednog Luciana Sušnja, pratiti i Alberta Juantorenu u trci u kojoj je pao svjetski rekord. Ono, Ćapo, velikan sporta, a dobrodušan čovjek jednostavan i susretljiv. On je tada bio glavni u »onoj« trci po šljaci i došao mi je reći da se ne uzrujavam, Kirin je fokusiran, želi maksimume izvući od svih nas, a više pazi on na vas klince da se u nekom sudaru na stazi ne udarite. Od tada mi je Ćapo bio simbol simpatičnosti, a Kirin je li, i dalje »tip s kaputom«.
U ljeti 1985. pak susrećemo se na Verudi. Gradi se stadion, dom nogometa, iako je postajao i dom atletike. Prvi puta prava tartan staza. Igram u Uljaniku, već pomalo pišem za novine, više nisam under 21, a jako me zanimala gradnja. I zbog nogometa, i zbog objekta kakvog Pula nije nikad imala, i zbog tartana. Taman su ga postavljali. On je stajao pored radnika koji su vrijedno radili po vrućini, goli do pasa, kao da pazi svaki centimetar kojeg, i kako postavljaju. Onda me pogledao, i kaže »ah, ti, šta i ovdje«. Uzvratim »vidim da ste napokon u košulji, a ne u kaputu«. Nasmijao se, i mislim da me prvi puta ozbiljno tretirao. Nešto je tumačio o tartanu, kako sad kopačkama nećemo smjeti preko, i kako će sada biti gušt raditi u pulskoj atletici.
U svibnju 2003., kada je došao u moju redakciju u Flanatičku, jer smo trebali razgovarati za intervju o njegovom sportskom i društvenom životu (Šetnja po sedam pulskih brežuljaka), bio je vrlo raspoložen. Izvukao je iz torbe fascikle, mnoštvo novinskih napisa, neka priznanja, fotografije. Znao je svaki zarez teksta iz bilo koje godine, svakog aktera na fotki, a svaka priča povlačila je neku dodatnu priču. Kakav lik, pomišljao sam u sebi dok sam ga slušao i prisjećao se »onih« susreta na šljaci comunalea, podno tribine i svlačionica, kada je on već bio faca na razini jugoslavenskih i širih okvira, a mi mušati upravo u toj dimenziji dostignuća, komaraca. Osjetio bi čovjek tu njegovu auru sporta. Već je dosta toga napisano, objavljeno, objašnjeno, promovirano. Dragi kolega iz radijskih i drugih novinarskih dana, Mišo Tikvicki sažeo je koliko se moglo to u nedavno objavljenoj autobiografiji.
Njemu nije bilo jednostavno na 244 stranica ukomponirati sve Kirinove dosege kroz 75 godina. Kako da u 10-15 kartica to dočaram na dvije novinske stranice? Čovjek je stvarao sport Pule doslovno kao pionir, uz druge velike entuzijaste 1960-tih i poslije. Pokrenuo je atletiku, rukomet, promicao direktno ili posredno sve ostale sportove, animirao mlade za aktivno bavljenje, animirao gradske čelnike i privredne »igrače« da pomažu da sport ispuni svoje misije. Za sport i društvo. Kirin je bio i profesor, bio je i dio zbora Matko Brajša Rašan, sudjelovao u predstavama na kazališnim daskama. Lucidan, svestran, pun energije, strog ako treba, ljut gdje treba, ali uvijek s nekim razlogom. U višesatnom razgovoru za onaj intervju, niti jednom nisam osjetio trenutak kada monotonost oduzima koncentraciju. Ono, Kirin, život kao u filmu različitih epoha, uloga, dosega, da ti sve ispriča trebaju mjeseci intervjua, a ne par sati.
Imali smo fazu i novijih durenja. Znana priča o Melnjaku, neslaganjima s još jednim atletskim entuzijastom i njegovim »učenikom«, Milanom Vitasovićem, nažalost i on više nije među nama. Kirin i Vitasović, novinar između, respekt jednog i drugog, ali kako god se postaviš u tekstu, netko ti od njih zamjeri. Zamjerio je Kirin. Kako sam nedavno evocirao naš susret nakon dužeg vremena, na Lungomareu, kad je dobio iznimno drago mu priznanje Počasnog građanina Pule (rođen je u Lovrečanu kraj Varaždina), nije mogao a da ne krene odmah, jer je imao društvo, »sjećaš se kad si me špotao zbog Melnjaka, i bio na Milanovoj strani«. Moraš se nasmijati, pogotovo što je nakon te mantre, odmah krenuo sa svojim »treba li što za snijeg, ideš, jesi aktivan?«. Citirao sam mu legendarnog trenera Giovannija Trapattonija, koji je također u 9. desetljeću života bio aktivan s loptom, u haklu s prijateljima »chi si ferma e’ perduto«. Tko stane taj je izgubljen.
On je skijao, pomagao drugima naučiti skijati, organizirao grupe, bolje cijene, djelovao da svi budu aktivni, i da se osjećaju dobro zbog toga. I dobrog druženja na skijanju. I u 90. godini ostao je vjeran svojoj aktivnosti da bude stalno aktivan. Ostao je, dakle, aktivan do samog kraja, kao simbolika da ono što govori riječima, odrađuje u djelima. Sjećam se da mi je Milovan Savić Ćapo u istoj rubrici, pričajući o svojoj karijeri i važnosti Kirina, odao jedan »detalj« koji je bio iznenađujući.
- Na Olimpijadi u Moskvi, izmaklo mi je finale za tri desetinke, ali te olimpijske igre pamtim i po tome što je moj trener, Radovan Kirin na tribinama doživio infarkt! Srećom, sve je dobro završilo. Cijelu karijeru bio je uz mene, veliki znalac, neprocjenjiva iskustva.
Imao je (1980.) 45 godina, i unatoč tom zdravstvenom udarcu, Radovan Kirin se oporavio i svojim sportskim entuzijazmom, upornošću, neviđenom energijom odradio je na visokoj razini uspješnosti i slijedećih 45 godina života. Od petka je preselio u legendu, čiji je status uživao još za života. Kao i svi takvi jedinstveni tipovi. Počasni građanin Pule. Za sva vremena.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
