BONTON ILI NEŠTO DRUGO

ZA I PROTIV Naši novinari suprotstavili argumente oko pitanja treba li trudnicama ustupiti mjesto u javnom gradskom prijevozu

| Autor: Glas Istre
(Ilustracija)

(Ilustracija)


ZA: Diži guzicu, kretino! (Piše Roberto RAUCH)

 Dragi moj umorni radniče, ja bih za početak sjeo s tobom za stol (vidim da ti stajanje teško pada) i pažljivo saslušao razloge tvog čina. Lažem, ne bih te uopće slušao, čekao bih da mi ispričaš koliko ti je taj dan u rudniku ili u banci bio naporan i onda ti svejedno rekao da si, da mi prostiš, kreten.

Ne radi se ovdje o bontonu, toj hrpi zastarjelih društvenih konvencija koje itekako treba preispitati, a neke sulude primjere i zauvijek odbaciti. Ne radi se ni o političkoj ili spolnoj korektnosti, zamršenom kodeksu koji često osjetljivi razgovor pretvara u akrobatski hod po špagi u kojem čovjek mora pažljivo birati riječi i paziti da ne izgubi ravnotežu i padne u nepovratni ponor seksizma, rasizma ili kakvog drugog -izma. Stvar je jednostavna, dragi radniče, stvar je to ljudskosti, a kada izgubimo ljudskost možemo definitivno reći da smo otišli u kukuruz. A sudeći po anketi, onuda smo i usmjereni.

Mnogi i dalje, nažalost, svijet dijele na muškarce i žene. Takva je podjela besmislena, no suštinska razlika među spolovima ipak postoji - zauvijek ćemo se po tom pitanju dijeliti na one koji rađaju, i ostale. I dobro da je tako. Jer svijet u kojem rađaju muškarci, ta krhka bića koja kolabiraju na "37 sa 1" temperature i jako su umorni nakon deset sati rada, ne bi dugo opstao. Taj uzvišeni dolazak novorođenčeta na svijet s pravom je prepušten ženama. Muškarac je u porodu, najvećem čudu života, samo sekundaran lik. Njegovo je samo da trpi bol u ruci, izazvanu nadljudskim stiskom ruke rodilje, i da ne gleda tamo dole, gdje se odvijaju prizori toliko krvavi da Tarantino pred njima ispada smiješan, prizori od kojih će mu se libido ugasiti poput svijeće na orkanskoj buri. Na ženi je da pretrpi tu ultimativnu najveću, bol. Znao bi i ti da je najveća, radniče, da si upitao majku što je osjećala kada te rađala. No nije stvar isključivo u porodu, umorni moj radniče. I ti bi svakako imao pravo na svoje mjesto u javnom prijevoz da ti otiču noge, da se odjednom poželiš tuširati, ali shvatiš da ti se ipak jedu krastavci, da u sebi nosiš divnog malog parazita koji lupa i želi van, koji krade tvoju hranu i snagu.

I zato ne zaboravi da si rođen zahvaljujući velikoj, najvećoj patnji jedne žene. Patnji koja će za tebe zauvijek biti nezamisliva. Ti nisi trebao samo ustati; morao si tu samohranu heroinu rukama odnijeti njenom domu, nježno ju položiti na kauč, skuhati čaj, upaliti Netflix, izmasirati joj stopala, a na odlasku ju nježno poljubiti u čelo i zahvaliti joj što postoji. Zato sljedeći, dragi moj umorni radniče, diži guzicu, kretino!

PROTIV: Slomljen sam i sjedit ću! (Piše Marcello ROSANDA)

Odmah u startu, apsolutno se slažem da bi mladi i zdravi ljudi trebali, ukoliko je sredstvo javnog prijevoza krcato, prepustiti svoje sjedalo osobama kojima evidentno više treba to mjesto. To je stvar opće kulture i empatije, a može biti i povod dizanju ega. „Vidi me što sam mlad i zdrav. Kad malo bolje razmislim, sretan sam što sam u stanju nekome ustupiti mjesto“. Bilo da se radi o starijim, manje pokretnim ljudima, trudnicama ili pak vidljivo slabijim sugrađanima, red je osloboditi mjesto.

No, s druge strane, potpuno je krivo očekivati, pretendirati, uzimati zdravo za gotovo nečije razumijevanje i empatiju. Čovjek ti nije prepustio mjesto? Bezobrazan je. Nećeš ga promijeniti. A možda, i samo možda, a to se gospođa ne pita, čovjek uopće nije bezobrazan. Možda je upravo odradio ubitačnu smjenu u fabrici ili na njivi za crkavicu od plaće, jedva stoji na nogama i jeb*** je zaslužio sjediti. Gospođa je mogla nabasati i na nekoga tko možda ima problema s tlakom, ali se to ne vidi kao što se njoj vidi trudnički trbuh. Možda je taj netko upravo operirao koljeno, ali to opet nije vidljivo kao trbuh. A moguće je riječ i o mladom, na prvi pogled snažnom čovjeku koji, zbog niza mogućih razloga, ne može stajati. No to gospođa ne zna i očito ju niti ne zanima. Što bi onda druge zanimala ona? Što čovjeka koji sjedi zanima je li ona samohrana majka? Je li to njemu uopće bitno?

Slijedom toga društveno je prihvatljivo da, gotovo bespogovorno, javnost odmah zauzme stav protiv osobe koja se ne želi ustati. Drugo stanje žene je jasno vidljivo, neki kažu sveto, i svima je jasno da ženu treba kao takvu zaštititi i poštedjeti aktivnosti koje mogu biti štetne za nju i dijete. No, treba li to raditi pošto poto? Treba li zanemariti svih i sve ostalo? Na koncu, je li stajanje u autobusu štetno za nju i dijete? Ako trudnoća nije rizična, nije.

Gospođa je sama sa sobom, u svojoj glavi, složila sliku o samoj sebi i smatra da ostatak svijeta mora beskompromisno slijediti tu postavku: "ja sam trudna i samohrana sam majka. Ja sam žrtva i odlučila sam da je to tako, a svi ostali ima da to shvate i da mi se dižu u javnom prijevozu. Štoviše, želim da se baš taj čovjek digne. Ne ostali putnici koji su se, usput budi rečeno, u međuvremenu mogli već pet puta dignuti. Nego baš on koji to ne želi. I plakat ću."

Valja, već od rane dobi, poticati djecu na empatiju i velikodušnost, ali ne i da budu ovisna o tuđoj dobroj volji i da na istu pretendiraju. Treba djecu učiti da daju i da ne očekuju. To je velikodušnost. Velikodušna osoba ne očekuje ništa zauzvrat. No, mislim da će svejedno malo ljudi prihvatiti drugu stranu medalje ove priče. Ili bolje, malo ljudi želi shvatiti. Eto, neka krene lavina komentara. Ženomrzac, mizogin, nazadnjak, sociopat…

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater