Piše Damir Cupać

Kantrida 3.0.

Ilustracija/Damir Cupać (Foto: HNK Rijeka/Snimio: Vedran Karuza)

Ilustracija/Damir Cupać (Foto: HNK Rijeka/Snimio: Vedran Karuza)


Stadion na Kantridi jedan je od zaštitnih znakova Rijeke. Tu nema nikakve dvojbe. Kao što nema ni dvojbe da su mnogi zaplakali kada je postalo jasno da od obećane obnove Kantride, kada je završena izgradnja kampa na Rujevici, u dogledno vrijeme neće biti ništa. Riječ je o već sada starijim generacijama građana Rijeke koji su gledali na jedinstvenoj Kantridi mnoge europske utakmice, koji su dobar dio života ostavili na nekoj od tribina. Godinama je predsjednik Rijeke Damir Mišković obećavao da će pronaći investitore koji će realizirati taj projekt. Nakon svakog obećanja rađala se nada u povratak, a onda je nastupalo još veće razočaranje jer se obećanja nisu ispunila. Kada je stigla najava o prezentaciji novog rješenja, opet je proradila mašta, probudila se nada da bi ovaj put to stvarno moglo biti to. Zato ne treba čuditi veliko zanimanje medija koje je iznenadilo čak i potpredsjednika Vlade Olega Butkovića koji se našalio da toliko novinara nije vidio ni kada je Ivo Sanader davao ostavku. Upravo takvo veliko zanimanje najbolji je dokaz želje građana da se riječki nogomet vrati kući. Teško je kada prorade emocije ostati racionalan i u takvoj atmosferi nije oportuno biti realan i sagledati sve aspekte onoga što se nudi u Miškovićevoj verziji Kantride 3.0. Ali netko i to treba.

Ono što najviše bode oči je gradnja tri velika nebodera čija je katnost veća i od onih socijalističkih građevina po riječkim kvartovima. Da se razumijemo, iluzorno je očekivati da će itko na ovome svijetu pristati na izgradnju nove Kantride pro bono. Grad Rijeka nema sredstava, a privatni investitori teško da su filantropi koji će ulagati svoj nemali novac kako bi ispunili želje građanima. Možda ima i takvih slučajeva, ali u Rijeci i u Hrvatskoj za takve ne znamo. Dakle, interes bilo kojega investitora je zarada i to tako funkcionira. U ovom projektu imamo dvije zainteresirane strane - privatnog investitora i Grad Rijeku, odnosno gradonačelnika i Gradsko vijeće koji trebaju štititi javni interes. Prema onome što se moglo čuti na prezentaciji, dobar dio javnog interesa je uvažen. Portić ostaje kakav je, novoizgrađena plaža koja bi trebala biti na mjestu pomoćnog stadiona bit će dostupna svima, a javno dostupna ostala bi i plaža ispod Morskog prasca. Izgradile bi se šetnice, trebala bi biti izgrađena garaža s oko 1.400 mjesta kako se ne bi stvorio kaos. Iako upitno je - je li i to dostatno jer sam pogled na ona tri nebodera budi strah. No, potencijalni investitori u ovaj projekt stavili su sve na papir i izračunali koliko im je potrebno komercijalnih kvadrata kako bi zatvorili financijsku konstrukciju. To je legitimno. No, jednako tako legitimno je zahtijevati od gradonačelnika i Gradskog vijeća da učini sve kako bi javna rasprava o prezentiranom rješenju bila što kvalitetnija i da inzistiraju da se rješenje cijelog kompleksa zajedno s uvjetima gradnje odradi u javnoj i stručnoj raspravi. Da je to neophodno, svjedoče i riječi primorsko-goranskog župana Zlatka Komadine. Riječki gradonačelnik Marko Filipović bio je prilično euforičan na prezentaciji. Za razliku od njega župan Komadina je načelno podržao prezentirano rješenje, ali isto tako je naglasio da prezentacija uz divljenje izaziva i strahove.

Kada se maknu emocije, u potpunosti je u pravu. Opasno je a priori i bez javne rasprave koja će odrediti jasne kriterije za gradnju pristati na gradnju mastodontskih rješenja. Jedno je računalna simulacija, a sasvim nešto drugo izgled prostora nakon što se zahvat odradi. Tada nema povratka i ono što je napravljeno ostaje skoro pa zauvijek. I zato je bitno da se u daljnjoj realizaciji projekta koji bi trebao vratiti nogomet tamo gdje mu je mjesto što više isključe emocije, a što više uključi razum i struka koja bi morala smoći snage i dati relevantno mišljenje je li idejno rješenje stadiona najbolje, je li riječ o prevelikom udjelu komercijalnog u odnosu na javni sadržaj. Jedino se na takav način može doći do rješenja koje će zadovoljiti i investitora i javnost. S tim da treba podcrtati još jednu činjenicu - jučer je prezentirano samo idejno rješenje. Do zabijanja prvog krampa je dug put, riječ je o najmanje dvije godine. Zato ne treba podleći euforiji, već hladne glave čekati hoće li se san zaista ostvariti. Kao što bi narod rekao, ne pravimo ražanj dok je zec još u šumi.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater