Prethodni dio članka dostupan je ovdje.

U tom sam razgovoru dr.Tuđmana upoznao i s aktivnostima inicijative osnivanja Društva Istrana u Zagrebu (a među inicijatorima sam bio i ja) te sa sadržajem "Izjave za javnost društva Istrana iz Zagreba". U toj izjavi, između ostalog, bilo je napisano;

"...Podsjećamo na genocidnu antihrvatsku politiku pod talijanskim fašizmom koja nas je zatvarala i protjerivala, podsjećamo na ustanak Istrana i odluke u Pazinu iz rujna 1943. godine, kada vodstvo ustanka donosi odluke o ukidanju svih političkih veza s Italijom i sjedinjenju s našom hrvatskom braćom..."

Upoznao sam dr. Tuđmana i s tvrdnjom Dobrice Čosića, srpskog književnika, akademika, iz 1989. godine (u talijanskom dnevniku "Il Tempo") kada je izjavio da je "...Maršal Tito dao Istru Hrvatskoj..."

Ovaj dodatak tj. tema o Istri i Istranima razlog je produžetka razgovora s dr.Tuđmanom za punih 35 minuta od predviđenih.

Nakon tog dijela razgovora uslijedilo je pitanje dr. Tuđmana: "Kakvi su Vaši planovi ?". Odgovorio sam mu kako se vraćan u Istru, točnije u Pulu, gdje ću otvoriti odvjetnički ured i da sam već počeo s pripremama. Znao sam da je bila zakazana sjednica Hrvatskog sabora na kojoj je jedna od točaka bila razrješenje dužnosti javnog tužioca Hrvatske, tj. mene. Reakcija dr.Tuđmana nakon mog odgovora na njegovo pitanje, a imajući na umu da sam se suprotstavio njegovoj politici i odnosu prema Istri (i Istrijanima), bila je za mene potpuno neočekivana, da ne kažem šokantna.

Naime, nakon mog odgovora da se vraćam u Istru - Pulu, on je rekao "Ne gospodine Frančula, ja želim da ostanete u Zagrebu, samo mi recite na koje biste mjesto htjeli, znate da ne možete biti javni tužilac."

U prvi mah nisam mogao doći k sebi kada sam čuo riječi dr. Tuđmana. Međutim, kroz glavu mi je proletjelo sljedeće: moja djeca su na školovanju - fakultetu u Zagrebu, sanjao sam da budem sudac Vrhovnog suda, ovo mi je prilika da mi se san ostvari. Odgovorio sam dr. Tuđmanu sljedećim, po sjećanju, riječima: "Zahvaljujem Vam od srca gospodine Predsjedniče, iznenadili ste me vrlo ugodno Vašim prijedlogom i prihvaćam ga. Ako mogu birati, izabrao bih Vrhovni sud, jer sam studirao da budem sudac, a sanjao da jednog dana postanem sudac Vrhovnog suda."

On me je nakon mog odgovora pogledao u oči, nasmiješio se, zahvalio, inače je do tada bio vrlo ozbiljan, da ne kažem namrgođen, i rekao mi da se javim Joži Manoliću. Preda mnom je nazvao Josipa Manolića, koji je bio član Predsjedništva Republike, zadužen vjerojatno za kadrovsku politiku, a njegov kabinet je bio na istom katu. Tom je prilikom rekao Manoliću da pripremi sve za izbor Frančule za suca u Vrhovni sud. Nakon toga sam otišao kod Josipa Manolića. Dr. Tuđmana se nisam usudio pitati zašto je htio da ostanem u Zagrebu i da biram dužnost koju želim, niti sam kasnije to saznao. Nagađao sam i još uvijek nagađam, jer siguran odgovor ne znam.

Nekoliko mi se odgovora nameće: način obnašanja dužnosti javnog tužioca i reagiranje na događaje 1988. - 1990. godine; činjenica da nisam dozvolio da se pokreću kazneni (ni drugi) postupci protiv predvodnika demokratskih promjena u Hrvatskoj; zato što je htio jednog lojalnog Istrijana u Zagrebu.

Drugi susret s dr.Tuđmanom imao sam prilikom polaganja zakletve, kao sudac Vrhovnog suda, pred njim, kojom prilikom me je pogledao i čvrsto stisnuo ruku (fotografija dr. Tuđmana i mene prilikom rukovanja objavljena je na naslovnoj stranici "Vjesnika").

Otišao sam Josipu Manoliću koji me srdačno dočekao i bez uvoda kazao da ću sutra biti razriješen dužnosti javnog tužioca, na koju će biti izabran odvjetnik Željko Olujić, a da će kasnije biti raspisan natječaj za suca Vrhovnog suda nakon čega će uslijediti moj izbor. Ja sam tada reagirao sljedećim riječima: "Gospodine Manoliću, ako hoćete da me se izabere u Vrhovni sud, onda bi trebalo raspisati natječaj na koji ću se javiti i na istoj sjednici na kojoj ću ja biti izabran za suca, neka me se razriješi dužnosti javnog tužioca."

Naime, nisam htio da budem razriješen dužnosti, a nakon toga izabran za suca.

Nakon mojih riječi Josip Manolić je preda mnom nekoga nazvao i rekao mu: "...slušaj skini s dnevnog reda sutrašnje sjednice razrješenje javnog tužioca Frančula...".

Potom se digao, pružio mi ruku i kazao: "Biti će sve u redu", i bilo je. Na sjednici Društveno političkog vijeća Sabora održanoj 5. listopada 1990. godine izabran sam za suca Vrhovnog suda Hrvatske, na koju dužnost sam stupio 1. studenog 1990. godine i to zahvaljujući isključivo dr. Franji Tuđmanu.

Nakon izbora za suca Vrhovnog suda pozvao sam Željka Olujića, predao sam mu dužnost javnog tužioca Hrvatske i pritom smo dugo razgovarali.

*Nastavak u sljedećem broju

Povezane vijesti

• Zloguko proročanstvo
• Očajnički krvavi krik - Ne! Nikada!!!
• Predsjednikovanje