Zakon o strancima, kojim se dodatno regulira njihov dolazak na rad u Hrvatsku, posebno onih iz trećih zemalja, dolazi u trenutku kada je domaće tržište rada već duboko promijenjeno. Gotovo svaka turistička sezona otvara isto pitanje – tko će raditi u hotelima, restoranima, logistici. Jer svima je jasno da domaće radne snage nema dovoljno. Jasno je čak i da se manjak ne može nadomjestiti samo dolaskom radnika iz zemalja bivše Jugoslavije. Paralelno s ovim dolascima stranih radnika već godinama traje proces iseljavanja hrvatskih građana, najčešće radno sposobnih, mladih i obrazovanih. Ta dva procesa nisu sasvim odvojena, nego su prilično čvrsto povezana – i baš zato zaslužuju ozbiljniju analizu od puke tehničke regulacije uvoza radne snage.

Iseljavanje Hrvata i dolazak stranih radnika odvijaju se istodobno i ubrzano. To je, u određenoj mjeri, razumljivo. Hrvatska je dio EU-a, tržište rada je otvoreno, a razlike u plaćama i životnom standardu i dalje su velike. No, ostaje neugodno, ali nužno pitanje: jesu li baš svi koji su iz Hrvatske otišli – morali otići?

Razlozi odlaska dobro su poznati. Loša gospodarska situacija, osjećaj nepravde, klijentelizam. Mnogi nisu željeli takve okolnosti prihvatiti kao normalne. Istodobno, privlačnost viših plaća u bogatijim državama EU-a bila je snažna i racionalna. Treba biti pošten i priznati - čak i da je Hrvatska bila savršeno vođena posljednja tri desetljeća, što definitivno nije, teško bi i takva mogla ponuditi plaće na razini Njemačke, Irske ili Nizozemske. Država, dakle, nije baš kriva za sve.

Ali, naravno, nije ni bez odgovornosti. Jer usporedbe postoje. Češka ili Slovenija, primjerice, nakon ulaska u EU nisu doživjele masovno iseljavanje poput Hrvatske. To pokazuje da članstvo u EU-u samo po sebi nije uzrok egzodusa, nego da presudnu ulogu igraju unutarnje politike, kvaliteta institucija i osjećaj da sustav barem približno pošteno funkcionira. U tom kontekstu legitimno je pitati - koliko država danas doista radi na tome da se barem dio iseljenih Hrvata vrati? Koliko se ulaže u konkretne povratničke programe, porezne olakšice, stambene politike. I još važnije – koliko se radi na uklanjanju razloga zbog kojih su ti ljudi uopće otišli? Bez odgovora na ta pitanja, svaka rasprava o uvozu radne snage ostaje parcijalna i kratkoročna. I što je još važnije čisto tehnička stvar. Naravno da radnici u Hrvatsku moraju dolaziti na zakonit način. Kao što im Hrvatska mora osigurati potpunu zaštitu i spriječiti njihovu eksploataciju i izrabljivanje. Mjera je morala i poštenja jednog društva da se takve stvari spriječe. I da oni koji su došli raditi u Hrvatsku to mogu zaštićeni i od teškog beskonačnog i loše plaćenog rada. I od fizičkih napada krajnje desnih militanata.

Zabrinjava i demografska slika naše zemlje. Natalitet u Hrvatskoj pada već godinama, a mjere koje se uvode često su simbolične, nedostatne ili kratkog daha. Bez ozbiljne strategije koja obuhvaća sigurnost zaposlenja, dostupno stanovanje, ravnotežu privatnog i poslovnog života, te povjerenje u javne institucije, demografski oporavak ostat će politička fraza, a ne stvarni cilj. Ako se trend kakav postoji već godinama uskoro ne počne preokretati, postat će u nekom ne tako dalekom trenutku besmisleno i samo postojanje države.

To, naravno, ne znači da strani radnici nisu potrebni. U mnogim granama gospodarstva, osobito u turizmu i građevini, oni su danas neophodni jer domaće radne snage jednostavno nema dovoljno. No pritom ne treba zatvarati oči pred činjenicom da u nekim sektorima ni poslodavci nisu bez krivnje. Strani radnici ponekad služe kao sredstvo za održavanje nižih plaća i smanjenje troškova koje bi poslodavci imali kada bi se natjecali za domaće radnike boljim uvjetima rada.

Zato je ključno pronaći balans. Balans između realne potrebe za stranom radnom snagom i politika koje potiču ostanak domaćeg stanovništva. Balans između otvorenosti tržišta i zaštite socijalnih standarda. Novi Zakon o strancima može biti dio rješenja, ali ne smije postati zamjena za ozbiljno suočavanje s uzrocima iseljavanja. Jer bez ljudi koji žele ostati, raditi i stvarati budućnost ovdje, nijedan zakon – pa ni najprecizniji – neće biti dovoljan.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast