PIŠE VANESA BEGIĆ

(Samo)promocija

Vanesa Begić

Vanesa Begić


Od najranijih nogu, u vrtićima, školama, kao i u obiteljima, uče nas da treba biti dobar, pristojan, pozdravljati, činiti dobro i ne očekivati dobro zauzvrat. Da to treba biti nešto sasvim prirodno.

No, mnogo toga ostane samo na tom učenju - čista teorija, a praksom kroz godine, to se "učenje" izgubi, iščezne, nestane. I neka druga "životna škola" ili kakogod to zvali preuzima prevlast.

I nerijetko je pritom lajtmotiv - interes. Biti dobar dok nešto treba, u nekom trenutku, bilo to predizborno, kad svi mogući političari iskaču iz pašteta na svim razinama, paralelama i meridijanima, ili pak na nekoj nižoj razini - unutar nekog kolektiva, tvrtke, udruge, zajednice - sve je širi fenomen, iako je toga uvijek bilo. No budući da su sada svi sve umreženiji - sve se zna. A ono što se ne zna to se - pretpostavi. Ili (s)misli jer tanka je granica između istine i paralelnog svijeta. Nećemo više ni reći fikcije.

Kad se napravi nešto iskreno, spontano, od srca, bez neke računice, to izgleda gotovo pa egzotično, nestvarno i nerijetko se netko sa strane može upitati gdje su tu skrivene namjere, gdje je tu računica, interes, zašto se uopće nešto radi, a bez da se dobije išta zauzvrat.

Možda se sve to dešava zbog činjenice da smo bombardirani ružnim vijestima sa svih strana, sve manje se vjeruje u iskrenost i u dobrotu, kao i u činjenicu da je stvarno moguće nešto napraviti bez ikakvog interesa. Zato se često postavlja i pitanje gdje tu leži kvaka, i dali će negdje sitnim slovima biti ispisane "nuspojave" dobrote, odnosno hoće li "primatelji" dobrote tu dobrotu plaćati "na rate".

Toga ima na svim razinama, možda i zbog činjenice da je svijet već i prije korone bio sve otuđeniji, a sada da i ne govorimo, za neke distanca nije (samo) epidemiološka mjera već svojevrsna granica, barijera, pa možda i znak samoobrane. Distancom protiv učinaka iz vanjskog svijeta. Poput prepreke.

Zato nepovjerljive osobe smatraju da uvijek postoji neka računica, da nigdje nema beuzvjetnog davanja i da je sve "politika". U kojem god smislu to interpretirali.

To se dešava zbog niza razloga. Kad netko ostvari svoj cilj, primjerice uspon na ljestvici moći, prestane pozdravljati, pokaže svoje pravo lice; kad se netko domogne fotelje, nerijetko pokaže pravo lice, a neki čine dobro samo da bi se o njima pisalo. I toga ima.

Uz sve hvalevrijedne inicijative uz dane, tjedne, mjesece filantropije, sve prigodne akcije, uvijek ima onih koji to čine jer dobrotu doživljavaju kao nešto najnormalnije, spontano, prirodno, a drugi to čine samo da se prigodno fotografiraju, da dobiju koji pozitivan komentar, koji lajk i dožive svojih pet minuta slave. I toga uvijek ima i uvijek će biti.

I kada se dešavaju ekstremno ružne i teške stvari, od tragedija, potresa, bolesti, neke osobe samo se fotografiraju s vrećicama pomoći i kopiranim frazama o dobroti te gledaju koliko će lajkova dobiti. Jer imaju jedan jedini cilj - samopromociju.

Nekad su stari ljudi govorili, a sigurno su - iako nisu bili toliko učeni i "trendy" - bili mudriji, da kad se napravi nešto dobro, za osobu x, y, bilo što, to ne treba isticati, jer cilj je napraviti dobro djelo, a ne pjevati hvalospjeve o tom dobrom djelu.

Iako, s jedne strane, svakako treba poticati dobročinstvo, učiti tome djecu od malih nogu, najljepše i najvažnije stvari uvijek ostaju skrivene negdje u duši, srcu, kakogod, gdjegod.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater