KOMENTAR GLAVNOG UREDNIKA 

Kako se špijun Perković bavio mnome

Josip Perković / Robert Frank

Josip Perković / Robert Frank


Jedno delikatno novinarsko razdoblje do mene su bili ustvari njegovi ljudi, koji su se ponašali kao da ga mrze i spremni su ga životno ugroziti. Umjesto zaštite od njega, kako su sami predstavili svoj dobrovoljni angažman oko mene, u praksi su me u Perkovićevom interesu kontrolirali. Čisto da znaju što radim i s kime kontaktiram. Srećom, prošlo je otad gotovo 25 godina

Trenutno se predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković nabacuju Josipom Perkovićem. Špijunom. Posprdno, žbirom. Običnim ljudima njegovo ime malo znači. Srećom za njih. Neke je bolje ne poznavati. On je bio sinonim za, kolokvijalno, UDB-u. Slikovito, tajnu jugoslavensku policiju i njene agente s nakrivo nataknutim šeširima i u crnim mantilima tako da izgledaju opasno i nedodirljivo.

To je ona filmska situacija iz 70-ih godina kad se, uz škripu kočnica, udbaši kao frajeri s neograničenim nadležnostima u “tristaču” zaustavljaju pred kućom nekog nesretnika pokupljenog usred sna, jer je negdje, pod utjecajem štoka ili vina, rekao nešto krivo i, uglavnom, bezazleno protiv Tita, Partije ili Jugoslavije. U nastavku takve priče slijedila bi ćorka, maltretiranje, rijetko oslobađanje, a češće Goli otok i poslije Gradiška.

Josip Perković je bio dio tog represivnog i često dehumaniziranog sustava koji je više imao političku, a manje zakonsku podlogu za svoje akcije. Ne baš uvijek, no akcije su uglavnom ipak bile pokrivene određenim komitetskim odlukama i ekstenzivnijim tumačenjima nekih zakonskih odredbi. Uostalom, koja tajna služba baš sve odrađuje po protokolima i pravilima.

Uz tu osnovnu djelatnost unutar granica bivše države koju je štitila više silom, pendrekom i zlostavljanjima, nego demokratskim sredstvima i poštivanjem prava osoba kojima se bavila, UDB-a je prakticirala i organiziranje likvidacija emigranata. U hrvatskom slučaju radilo se o ostacima ustaških simpatizera raseljenih po Njemačkoj i Južnoj Americi koje je ta agencija izbušila svojim ubačenim agentima pa ih redom skidala kao glinene golubove kad joj se prohtjelo.

Josip Perković je bio dio tog sistema: obrazovan, inteligentan, prodoran, operativan, beskompromisan. Nemalo će ih reći i beskrupulozan. Autentična emigracija, koja je malobrojnija od lažne, suradničke s UDB-om temeljem ucjena ili plaćanja usluga, ne pamti ga po dobrom. Njegovo je ime za takve provokacija par excellence. Zanimljivo da na kraju Perković nije stradao od duge ruke emigrantske pravde, nego od njemačkih vlasti koje su s odmakom od par desetljeća odlučile zagorčati život i njemu i kolegi Zdravku Mustaču.

Iako je uoči Domovinskog rata prešao na našu stranu, osigurao dopremu naoružanja unatoč embargu, a prethodno pomogao Franji Tuđmanu u usponu na vlast, čime je iskupljivao pogreške počinjene u bivšem režimu, ipak su ga sustigli grijesi iz prošlosti. Njemačka je, naime, s vremenskim otklonom koji se mjeri u desetljećima, odlučila procesuirati i Perkovića i Mustača zbog sudjelovanja u likvidaciji Stjepana Đurekovića, bivšeg direktora u Ini koji je emigrirao u tu državu odakle je navodno postao opasan za Jugoslaviju pa je to UDB-a riješila po kratkom postupku. Tupim predmetom u potiljak. Uklonjen je, eliminiran, a obojica su UDB-aša dobila doživotnu. Sada je pitanje hoće li ih predsjednik Zoran Milanović pomilovati, što bi predstavljalo presedan u njegovom mandatu, obzirom da je sve dosadašnje molbe a priori otklonio.

To bi, ukratko, bilo to o Perkoviću, ustvari tako malo o čovjeku kojeg nisam upoznao, ali mi je, uvjeravan sam dulje vrijeme i s više strana, na neki način radio o glavi. Ili se, možda malo preciznije, bavio samnom, kao i još nekim novinarima. Svi smo se bavili u to vrijeme opasnim istraživačkim radom tražeći istinu koju je on zataškavao. Puno je priča ispričano i mitova plasirano o snazi, moći, manipulaciji i bezobzirnosti tog obavještajca, koji je ustrojavao i SIS, vojnu sigurnosno-informativnu službu ne baš i uvijek pamtljivu po svojim (ne)legalnim i (ne)legitimnim metodama rada. Prvi puta s njegovim se imenom susrećem kroz novinarske razgovore s bivšim emigrantima, od kojih ga jedni - krajnje sumnjivo - hvale da im je pomagao, “radeći s njima tajno za hrvatsku stvar”, dok ga drugi napadaju jer im se infiltrirao u redove, razbijao jedva posložene i u praksi fragilne strukture, ubacivao lažnjake i među njima stvarao izdajnike koji su to postajali više ucjenom, pritiskom i prisilom nego uvjerenjem da u ime višeg interesa i pravde moraju promijeniti stranu pa od radikalnih emigranata potajice postati smjerni Jugoslaveni.

Što sam kao novinar više ulazio u tu materiju, golemu crnu rupu bez dna i prave, potpune, jedine i ispravne istine, shvatio sam da se Perkovića, gledajući ga i doživljavajući iz svih perspektiva, moglo ili jako mrziti ili podcjenjivati ili cijeniti i respektirati. Ljudi poput njega moraju postojati naprosto zato jer netko „u ime države“ uvijek obavlja prljave poslove. Nema demokracije koja se ne služi uslugama takvih osoba. Realan je problem kad se sazna nešto što je trebalo ostati tajnom, a iza Perkovića su ostali tragovi. Unatoč tome, zbog njegove efikasnosti ime mu se 90-ih spominjalo sa strahopoštovanjem.

U jednom razdoblju prvog desetljeća nove hrvatske države opterećene ratom, privatizacijom, kriminalom i zločinima, naručenim likvidacijama i političkim krizama, stvarao se dojam da svi putovi uvijek vode prema - Perkoviću. Bez daljnjega, bio je tu i nezaobilazni, vječni Josip Manolić, koji je vjerojatno u strateškom tajnom dogovoru s njim javno fingirao sukob s Perkovićem, čije je ime zastrašivalo, optuživalo, oslobađalo ili kažnjavalo, stvorena je predodžba o tom obavještajcu kao gospodaru života i smrti koji ima svoje ljude posvuda, čak i tamo gdje se to ne bi očekivalo, percipiralo ga se kao svemoćnika koji, hooverovski, o svima i svemu sve zna, pa kad se nađeš u vrtlogu takvih zbivanja, među ljudima u tamnim odijelima i sada, umjesto ondašnjih „tristača“, u crnim BMW-ima, izgubiš kontrolu nad svojim životom i sudbinom kojima se ljudi poput njega i strukture kojima oni upravljaju poigravaju kao dominantna majka s malim djetetom.

Jednom sam, u tim godinama opasnog življenja, nešto o Perkoviću upitao Ivicu Račana… Pogledao me, bez riječi i komentara. Bilo mi je sve jasno. Teška tema, s puno moralnih dilema. Trebaš ga, a on je kompromitiran. Osobno, preživio sam Perkovića, ali me njegova ruka okrznula.

Jedno delikatno novinarsko razdoblje u mojoj neposrednoj blizini bili su mi podvaljeni njegovi ljudi, koji su se ponašali kao da ga mrze i spremni su ga životno ugroziti. Umjesto zaštite od njega, kako su sami predstavili svoj dobrovoljni angažman oko mene, u praksi su me u Perkovićevom interesu kontrolirali. Čisto da znaju što radim i s kime kontaktiram. Srećom, prošlo je otad gotovo 25 godina. U kontekstu aktualne priče oko njihovih pomilovanja, general Ante Gotovina ovih je dana rekao da je njegova podrška Perkoviću i Mustaču “čin milosrđa”. Aleluja.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of