Rat je započeo u subotu, a kada će završiti, to nitko ne zna. Toliko je pitanja da odgovor na njih vjerojatno nemaju ni najupućeniji izraelski i američki analitičari. Koliko god ove dvije zemlje, kada nastupaju zajedno, bile vojno nadmoćne Iranu, sukob koji su započele toliko je velik i kompleksan da čak ni one ne mogu do kraja predvidjeti koliko bi mogao potrajati. I s kojim posljedicama.

A da će njih biti, i to svakojakih, može predvidjeti svatko onaj koji ovaj sukob barem malo prati na televizijskim i inim ekranima. Prvo i najvažnije, on će odnijeti na desetine možda i stotine tisuća ljudskih života. Žrtava će biti na obje strane, ali na iranskoj će ih biti puno, puno više. Amerika i Izrael dominiraju zračnim prostorom što im daje ogromnu prednost u ovom sukobu iako Iran ima tehnološki visoko razvijene projektile koji padaju po cijelom Bliskom istoku. Ali, uglavnom, sada pored ukrajinskog svijet ima još jedan veliki rat koji će sigurno potrajati. Iran nije Venezuela. Što znači da promjena vlasti nije samo tako moguća. A što pak dodatno znači da će ljudi nastaviti ginuti. I to je kao i u svakom drugom ratu najgora posljedica ovog što je započelo ove subote.

Druga posljedica jest lako moguća nova svjetska gospodarska kriza uzrokovana radikalnim poskupljenjem svih mogućih energenata, ponajviše naravno nafte. Čak i da Iran ne uspije u namjeri da zatvori Hormuški tjesnac, činjenica da na tom području lete svakojaki projektili sigurno će blokirati plovidbu tankera koji crno zlato voze od Bliskog istoka prema krajnjim korisnicima. Kako će se to odraziti na naše šire susjedstvo kojem pripadamo, odnosno točnije na EU, bolje je i ne misliti. Europsko gospodarstvo, posebno ono najjače, njemačko, već je ionako jako načeto nakon što je ostalo bez jeftinih ruskih energenata. Sada bi čak i oni puno skuplji od ruskih, na koje se morala preorijentirati, mogli dodatno višestruko poskupjeti. Lako moguće da ćemo se s nostalgijom sjećati inflacije kakva je zadnjih godina pojela dio naših plaća i na koju smo se žalili kada nas zaskoči ova najnovija koja bi mogla biti jedna od prvih posljedica ovog novog rata.

Dodatnu zabrinutost u svemu tome izaziva i činjenica da Amerika i Izrael čini se ponovo inzistiraju ne samo na promjeni aktualnog režima nego i na tome da novi vladar Irana bude sin zadnjeg iranskog šaha. Dinastija Pahlavi srušena je s vlasti islamskom revolucijom 1979. godine. Ali u tom trenutku protiv nje nisu bili samo Homeini i njegovi sljedbenici nego i sve ostale političke snage u Iranu – od iranske Komunističke partije preko liberala pa sve do poslovnih ljudi. Malo je zaista bizarno da netko obećava oslobođenje iranskom narodu na način da na vlast dovede sina čovjeka koji je bio brutalni diktator koji je vladao uz pomoć okrutne tajne policije. Čovjeka za kojim je malo tko žalio kada je bio svrgnut s vlasti. Naravno, puno je njih žalilo zbog toga tko ga je naslijedio, Homeini i njegovi ljudi. Usto, dinastija Pahlavi došla je na vlast 1951. kada su CIA i MI6 organizirale vojni udar koji je s vlasti srušio demokratski izabranog premijera Mosadeqa. Tako da je veliko pitanje koliko će protivnici aktualne vlasti u Iranu biti spremni zamijeniti je onom čiji bi prvi čovjek bio sin diktatora kojeg u zadnjim godinama njegove vlasti, malo je reći, nitko nije volio.

Postoji naravno i velika opasnost od toga da ovo što se sada događa s Iranom i oko njega postane još jedan rat preko posrednika, još jedna takozvani proxy war. Da recimo Rusija ili Kina, ili obje, počnu Iranu dostavljati oružje i raznu drugu materijalnu ili financijsku pomoć. Pa da svijet dobije još jednu Ukrajinu, zemlju u kojoj će se istok i zapad sukobljavati preko treće zemlje. I njenih stanovnika. Na stotine tisuća njih koji su u Ukrajini već završili kako su završili.

Uglavnom, što će biti bit će. Što točno - nitko, baš nitko ne može predvidjeti. Ni Trump niti Netanyahu. Još manje iranski lideri, oni koji su preživjeli prvi, ali i sljedeće udare. Možemo samo stiskati palčeve da bi neka viša sila, koje na vidiku zasad nema, mogla brzo zaustaviti ovaj sukob. Situacija je naprosto takva. Loša. Jako loša. I takva će biti još dugo.

Povezane vijesti

• Vojni rok nužnost, a ne militarizacija
• Hrvatska industrija na raskrižju
• Hrvatska ne smije postati država slučaj