Možda je priča iz nogometa metaforička za priču o životu. Možda. Ovisi iz kojeg kuta gledamo. Uglavnom, ima ona teza koju smo slušali od početaka aktivnog bavljenja nogometom (sportom), a to je da svi u momčadi počinjemo s istih pozicija. Ili drugačije rečeno, svi smo u istom statusu. Kad si mali, onda vjeruješ u tu priču, kad odrastaš spoznaješ da stvari nisu baš takve. Kad sazriješ, razumiješ da su to priče za malu djecu. Koja vjeruju jer još ne poznaju život. Svjedočio sam jednom davnom razgovoru u svlačionici Istre, onoj seniorskoj podno stare zapadne tribine, u koju smo kao klinci ulazili sa strahopoštovanjem. Aldo Drosina tumačio je jednom još uvijek vitalnom, iskusnom igraču zašto ne igra.

- Rekli ste mi da ćemo svi krenuti s istih pozicija i tko bude bolje djelovao na pripremama, taj će igrati.

Drosina je bio lisac, iako je znao muku mučiti s hrvatskim jezikom, govorio je mješavinom istrovenetskog dijalekta, pa bi gestikulacijama kompenzirao poruku ako ga netko nije dobro razumio.

- Che ti si dobar, ali mi on bolji.

Šjor Aldo je uvijek imao jasne procjene igrača i kako koga može ili ne može najbolje iskoristiti za interes momčadi. Ok, bio je to jedan drugi nogomet, praktično prapovijest za ono kako se danas igra i funkcionira. No, u dekadama tijekom kojih sam ga pratio u više uloga (nešto kao igrač, potom kao novinar i dakako navijač Istre), rijetko sam nalazio na procjene koje su mogle biti demantirane kroz kasniji razvoj nečijih karijera. Štoviše, kada je Pula postala dio prvoligaške hrvatske mape, a Drosina je bio savjetnik svom najdražem igraču, kolegi i osobi, Sergiju Scoriji, u više navrata mi je odavao mišljenje o nekom suparničkom igraču koji nije imao baš neki opći odjek u javnosti. Volio je locirati takve talente, koje drugi ne vide, a koji se kasnije pokažu vrijednošću za iskorak. Ono što sam posebno primijetio kod Alda Drosine, to je uvijek "promocija vjere u ovdašnjeg igrača". Znalo je to biti u kontradiktornosti kada je u dugim čavrljanjima o nogometu jedne te iste igrače smatrao limitiranim. Kad sam ga pitao o tome, a sjedili smo tamo gdje su živjeli podno tribine svi iz familije Sorbola, opustio bi se i u širem društvu na istrovenetskom tumačio.

- Gledajte, mi možemo unutar sebe govoriti što mislimo i trebamo, ali prema vani moramo braniti naše igrače i vrijednosti. Znate zašto? Ako mi to ne činimo, neće nitko, jer ionako svi izvana nas smatraju periferijom, i guraju svoje. Ako mi sami nećemo, tko će nas priznavati?

Znao je i pretjerati u takvim gardovima, ali Drosina je načelno bio u pravu. Gledano iz aktualnijeg kuta, možemo za tu priču uzeti dva donedavna igrača Istre 1961, koji sada uz iskorake, doživljavaju jednu drugu verziju da svi imaju ravnopravne tretmane i polaze s istih točaka. Pri tom jedan je domaći dečko, a drugi je došao iz drugog grada i zbilje.

Prije 6 godina Mateo Lisica, do tada mali iz Štinjana koji obećava, počeo se priključivati seniorskim treninzima Istre 1961. Imao je tada 16 godina, bio je učenik koji odjednom postaje "netko". Igrač prvoligaša, primanje plaće, i kako to obično biva, raspravljanja jeli ili nije. Struka je u jednom dijelu cijenila da će sa svojim motoričkim sposobnostima moći daleko dogurati. Istodobno su uvijek neimari skepsi i pesimizma stali osporavati takvu procjenu. Neki iz uvjerenja, a drugi čisto radi osporavanja, što je dobro razvijen sport kod nas. U kratkim crtama, uza sve probleme, ozljede i ine prepreke, Mateo Lisica je napravio velike iskorake. Postao je prvotimac Istre, pa potom nezamjenjivi adut koji stvara razliku na prvoligaškoj sceni, naposljetku igrač iz omladinskog pogona za kojeg je Dinamo izdvojio 1,3 milijuna odštete, plus bonusi i određeni postotak od idućeg transfera. Imao je teži start kroz pripreme, ali bolje igre u startu prvenstva. Kroničari Dinama strože ga gledaju nego neke druge igrače Modrih. No, struka u Maksimiru ima visoku procjenu njegovih dometa i zato ga promiče kao standardnog.

Drugi igrač čija je priča vrlo zanimljiva je došao u Istru prije dvije godine. Naravno, kao i svako tzv. manje poznato ime, dobio je pratnju odjeka "takvih ima koliko hoćete". Nije bio dojmljiv na startu, i tretiran kroz fokus loših rezultata s Karoglanom i Catalom, koji su imali peh raditi pod sjenom Garcijine prve uspješne ere. Valinčić nije djelovao ni osobito perspektivna priča u Istri. Nešto ozljede, nešto trenerske vizije (i kod Tramezzanija li-la status) i ukupno gledano, ni blizu razvoju koji će potom uslijediti. Sredinom prošle jeseni se ustalio, a onda je dolaskom Garcije u siječnju uzletio kao raketa. Mjesecima prije nego se dogodilo, Dinamo je bio siguran da želi dovesti i njega i Lisicu, jer je procijenjeno da ti igrači čine razliku u SHNL-u. I ne samo to, smatra se da imaju predispozicije da budu u dogledno vrijeme konkurentni i u europskim razmjerima. U Dinamu, po svim logikama, trebalo bi im biti još lakše dominantnim u HNL-u. To se, barem ako sudimo po prvih četiri kola, i događa. Dinamo zbog njih djeluje brže i moćnije, što jasno ukazuje koliko je na moći i brzini izgubila Istra 1961.

Eh sada, Moris Valinčić je dobio takav odjek u medijima, da ga se smatra uvjerljivo najboljim desnim bočnim u ligi, veličaju njegove sjajne motoričke sposobnosti i moć ponavljanja zahtjevnih trkačkih dionica (Herkul, pišu). I kada se u medijima tretira Valinčićeva karijera, onda će vam jedni navoditi da je iz Rijeke, drugi će naglašavati da je Dinamovac koji se vratio "kući". Činjenice sugeriraju da je kao 15-godišnjak otišao iz Rijeke u Opatiju, a onda u Dinamo. Tri godine kasnije, kao senior je tretiran limitiran, i otišao je u Neretvanac. Tamo su ga vidjeli iz Širokog Brijega i doveli k sebi. U Premijer ligi ga je spoznao Bjelanović i pozvao u Istru. Na Drosini je Valinčić postao današnji Valinčić, i očito je mnogima teško tu zbilju prevaliti preko usta, ili tipkovnice. Nakon četiri utakmice, odjednom, kao da je pao s Marsa u Dinamo, a ne dvije godine igrao za Zeleno-žute, forsira se njegovo promaknuće u A reprezentaciju.

Jer, kažu, dečko je zvijer. Bio je to i prošle sezone. Za Lisicu stidljivije ističu da je vjerojatno najbrži igrač u ligi, a igra na poziciji (desno krilo) koja se, kao i faktor brzine, tretiraju najdeficitarnijima u Hrvatskoj. Ako se stalno ističe da je izvanredno brz, logika ističe da bi trebao biti, kao i Valinčić, zanimljiv izborniku. No, eto, nakon dvije godine uspješnih im faza, povremenih poziva u U21 selekciju, svaki osvrt iz Pule prema eteru Hrvatske, a koji bi tematizirao njihove potencijale u kontekstu reprezentativne perspektive (a ne promptnog poziva) dočekan je gotovo s podsmijehom. Nakon jedne analize koja je tematizirala imamo li brze i moćne igrače, a navodio sam među inima i njih dvojicu, jedan akter stožera kazao mi je "smatrao sam te ozbiljnijim novinarom". Nije to smatrao, ali to je bio način da mi kaže da mi je taj stav o igračima smiješan.

Znači, ako si pokazao vrijednosti u Istri, koje ukazuju da radiš razliku u HNL-u, to nije dovoljno niti da te kao kandidata tretiraju, a kamoli da, primjerice, dođeš na pretpoziv. Na kojem je bilo igrača koji zasigurno nemaju potencijal moći i prodornosti recimo Valinčića, ili su prilično sporiji u odnosu na Lisicu. No, imali su drugačiji status jer su dio drugačijih klupskih statusa. Što je samo jedna od potvrda da su priče o "ravnopravnosti i početaka od istih pozicija" (p)ostale priče za malu djecu. Više nisu ni priče za veliku djecu. Čisto da nadopunim građu za tu tezu, domaćinstvo za utakmicu kvalifikacija za svjetsko prvenstvo, s Gibraltarom, dobio je Varaždin. Što to recimo ima barokni grad u odnosu na Pulu, da dobiva treću kvalifikacijsku utakmicu Hrvatske? Zašto na Drosini niti jednom u 15-tak godina, reprezentacija nije igrala neku natjecateljsku utakmicu? Licenca, stadion? Već površni pregled odaje da pulski stadion nema ništa manje (a ima tribinu više) uvjeta od varaždinskog?

Vratimo se na igračko pitanje. Mateo Lisica i Moris Valinčić spadaju među one mlade ljude koji uspijevaju slijediti svoje dječačke snove o nogometnoj karijeri. Svaki je to na svoj način uspio, ali osnova na kojoj se događa ta realnost jest ono što je Drosina davno razbistrio. Oni imaju onaj potencijal koji im to omogućuje i onda je samo pitanje na koji će se način, kada, ponekad i ako, poklopiti stvari da prerasta u željenu vrijednost. Istina je da nekad struka ne prepozna neki potencijal koji se potom razvio, ali to ne znači nužno da je pogreška. Igrači se različito razvijaju, neki (kao Lisica) još kao pioniri-kadeti naglašeno iskorače jer su možda imali više fizičkih predispozicija. Drugi kasne u fizičkom sazrijevanju i tehničkom napredovanju, pa im je put duži, kompliciraniji (Valinčić) i izazovniji u smislu vjerovanja da ima smisla biti uporan. No, ako postoji temelj potencijala (u ovom slučaju fizička moć) on se sigurno može razviti neovisno o zaprekama. Ako taj temelj ne postoji, neovisno o lakšem putu za prezentaciju potencijala, sigurno se neće razviti.

Načelno, dakle, svi polaze od iste točke, ali im se ubrzo i logično mijenjaju statusi temeljem potencijala. Načelno i u drugim (spomenutim promocijama, klubu iz kojeg dolaze, gradova o kojima riječ) situacijama svi polaze od iste točke, ali imaju nelogično drugačije statuse u procjeni potencijala i posljedične tretmane. Ako se u nogometnom kontekstu može prihvatiti da je takav nemilosrdan proces selekcije, onaj drugi, u društvenom kontekstu i bajci o ravnopravnim tretmanima, može svatko od vas procjenjivati koliko je prihvatljiv, i zdrav za naše malo nabrijano društvo.

Povezane vijesti

• Finiš sezone i pitanja priznanja… i za ovdašnje ljude
• Igrač sezone navijači, utakmica godine publika
• Za iskorake nisu presudni dvokoraci, nego međukoraci