Piše Robert FRANK

Svi znamo tko je Aleksandra Zec. Znate li tko je Jovan Josip Krošnjar?

Ilustracija

Ilustracija


Zna li šira javnost tko je Jovan Josip Krošnjar? Sigurno za njega nikad nije čula. Imao je 17 godina kad je 17. studenog 1991. godine likvidiran metkom u potiljak. Ubijen je jer su pripadnici srpskih paravojnih postrojbi znali da mu je brat branitelj Vukovara. Zato su jadnog Josipa, čim je s majkom izašao iz skloništa i stao pred bradate spodobe, odmah odvojili. I po kratkom postupku eliminirali. Hicem u stražnji dio glave. Stravičan prizor. Stradao je na sličan, gotovo identičan način kao i Aleksandra Zec. Samo što su nju, mjesec i pol kasnije, na Sljemenu brutalno likvidirali pripadnici ondašnjeg rezervnog sastava MUP-a RH. O tom se ubojstvu do detalja sve zna.

Oko njegove šire interpretacije i kontekstualizacije predsjednik Zoran Milanović zaratio je s pola države, nevladinim udrugama i cijelim lijevim političkim spektrom. Nepotrebno je relativizirao i banalizirao događaj koji je osramotio Hrvatsku. Spoznaja o besmislenoj likvidaciji maloljetne djevojčice opterećuje ovdašnje društvo. Zbog toga je slučaj nevine Aleksandre Zec zauzeo mitsko mjesto u pogreškama koji su počinjeni formalno s hrvatske strane. Nema dovoljno riječi isprike i žaljenja da se kao civilizirana sredina odredimo prema tom zločinu i činjenici da nitko za to nije odgovarao. Ali, ako ništa drugo, Aleksandra Zec barem nije zaboravljena, a slučaj je osvijetljen toliko da ga se vidi iz svemira. Podsjetnik na grijeh struktura. Nečista savjest politike. Zna se tko su ubojice, gdje se dogodio, tko je kriv. No postoji grob i barem neka utjeha. Mjesto gdje se može pokloniti maloljetnoj žrtvi ljudskog bezumlja.

Između Zec i Krošnjara nema razlike

Za razliku od Aleksandre Zec o kojoj se sve zna i zbog čije se likvidacije kao Hrvati osjećamo loše, bijedno i odgovorno, o Jovanu Josipu Krošnjaru ne zna se ništa. O njemu se nikad nije pisalo. Njegovom se sudbinom nitko nije bavio. Nikoga ne zanima što za smrt maloljetnog Vukovarca, naravno, nitko nije odgovarao. Kao što nitko nije istraživao tko su te srpske hulje koje su dječaku tek nešto starijem od Aleksandre Zec presudile metkom u zatiljak. Tek je uporni brat nakon punih 30 godina istraživanja razriješio groznu situaciju. Prije nekoliko dana konačno su identificirani posmrtni ostaci Josipa Jovana Krošnjara. Srbi su ga 90-ih selili iz jedne u drugu grobnicu, vjerojatno s ciljem da se zamete trag. Završio je u masovnoj grobnici na Novom groblju u Vukovaru. Bageri su mu ne jednom prevrtali kosti. Srećom da se duša prije toga preselila na nebo.

Krošnjarova je sudbina jedna od brojnih. No nitko ga se više ne sjeća. On je brojka, statistika. Komemoriranje žrtvama poput njega, kad se u Vukovaru svake godine obilježava okupacija grada, velikom ostatku Hrvatske uglavnom ide na živce. Takvima je svakogodišnje prolijevanje suza na grobištima oko Vukovara suvišno, patetično, nepotrebno i iritantno. Kao da milijarde kuna uloženih u taj grad mogu sprati krvlju natopljenom zemlju u kojoj se raspadaju kosti 34 maloljetna djeteta kojima su srpske granate doslovno kidale komade tijela. Osim uže obitelji, nitko ne zna i ne želi znati imena tih malih, bezimenih junaka rata i žrtava terora. Punim brojem, 402 djece je stradalo u srpskoj agresiji na Hrvatsku. Punih 15 razreda živahne i bezbrižne dječurlije završilo je kao Aleksandra Zec. Zadnji trenuci njihovih života prolazili su u patnji i boli koju nitko od nas živih nije spoznao. Nije, zato što smo još živi i jer se način na koji su ta djeca poumirala sigurno neće ponoviti. Ratovi poput Domovinskog nasreću su prošlost. Barem s te strane, straha da će djeca ovih generacija stradati egzekucijom na nekom javnom prostoru, baš onako kako je nastradao Josip Jovan Krošnjar, više nema.

Sa svojom majkom Ivkom pubertetlija Josip posljednje tjedne opsade Vukovara proveo je u skloništu na Slaviji. Kao što je bez snažnog udara emocija teško zamišljati posljednje minute života nedužne Aleksandre Zec, tako je nemoguće bez identičnih osjećaja razmišljati o tome što se događalo u životu Josipa Krošnjara otkad je započeo srpski napad na Vukovar pa do pada potpuno razorenog grada i likvidacije na Drvenoj pijaci.

Prva ljubav i fatalni kažiprst

Nije to bio pravi, neprobojan bunker, s betonskom konstrukcijom pojačanom armaturom. Radilo se o preuređenim podrumskim prostorijama peterokatnice u kojoj su živjeli do početka rujna '91. Tada je kuća s desetak projektila gotovo sravnjena sa zemljom. Život se iz stanova prebacio u podzemlje, bar za one koji u međuvremenu nisu izginuli. Josip je čuvao ulaz u sklonište. U tami Hada se zaljubio u 15-godišnju Ivu. Filmska, dječja ljubav u nemogućim uvjetima. Boravili su u vječnoj polutami, s isprekidanom strujom i uglavnom bez pitke vode. U uvjetima u kojima čovjek postaje životinja Josip se pretvarao u muškarca. Pomagao je Ivi dok se borila sa smrću oca ubijenog na ulazu u sklonište u kojem je, predosjećajući da slijedi pad grada, još jednom htio posjetiti kćer jedinicu. Od oca nije ostalo ništa, samo spržena, raskomadana masa. Iva se noću trzala od te slike i traume, urlala je od boli, bijesa i nemoći. Josip je pak noću osluškivao detonacije. Sve više njih sve bližih. Živio je smrt, a sanjao je život. I dan kad će Iva i on prošetati uz Dunav. S rukom u ruci. A ne s puškom koju tako grčevito steže nadajući se da nikada neće iz nje pucati. Došao je i taj trenutak – pad Vukovara. Izlazak na svijetlo dana prošarano dimom i nepodnošljivim smradom. U daljini vatre, u blizini pucnjevi. Leševi ljudi i životinja, udarci, jauk i – fatalni kažiprst. Pokretom prsta odvojen je od majke i Ive. Smirivao ih je kao da će sve biti u redu, a znao je da je to kraj.

Tresao se hodajući između dvojice. Zamaknuli su iza ugla. Rekli su mu da stane. Pogledao je zadnji puta iznad sebe u plavetnilo nevinog neba. Vrelinu sunca nije osjećao. Iza sebe je začuo škljocanje kalašnjikova, taj dobro poznati zvuk s kojim je živio posljednjih stotinjak dana. Prvi metak, i skljokao se čovjek do njega. Drugi metak, još jedan se previo i pao prema naprijed. Treći nije čuo. Tijelo mu je tupo palo na blatnjavu zemlju. Umro je Josip Jovan Krošnjar.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum