Piše Robert Matteoni
Andersenove bajke, Pula via Bodo u realnosti
(Snimio Milivoj Mijošek)
Bio sam osnovnoškolac u Neven Kircu, današnjoj Šijani. Eksperimentalni kurikulum, učili smo po novom gradivu, naprednijem za naše godište, pa ako bi se pokazalo da je to dobro, onda bi se isti program namijenio svim školama. Jednog dana u učionicu nam je ušao jedan gospodin, srednjih godina i predstavljen nam je kao zaposlenik tvrtke za prodaju knjiga. Ispričao nam je neke priče, slatkorječivo i zanimljivo te na kraju postavio pitanje: tko želi naručiti taj lanac knjiga? Nisam baš razmišljao puno jer su se mnogi javili, pa ajde, što ću dvojiti. Čovjek mi je zapisao ime, adresu, čestitao kao i svima.
Par tjedana kasnije majka je bila na informacijama i došla je kući prilično uzrujana. Pitala je kako sam mogao naručiti toliko knjig(ic)a, i da joj je učiteljica kazala da je vrijeme za platiti. Nije u obitelji bilo baš puno financijskih mogućnosti za neke "moje egzibicije" ali eto, nije se moglo natrag. Kolekciju "Andersenove bajke" sam dobio, tiradu od mojih također, ali vrijedilo je. Osim što sam se osjećao dobro što i ja imam te svjetski (tada to još nisam znao) poznate ukoričene pripovijetke za djecu kao i svi u razredu, još bolji osjećaj bilo je čitati te bajke i sanjariti. Blaženo djetinjstvo.
Ponukan nekim nogometnim aktualnostima pogledao sam opet biografiju Hansa Christiana Andersena. Njegova je životna priča (1805-1875) iznimno dojmljiva, ali za ovu priču zadržimo se na jednoj činjenici. Besmrtnik svjetske književnosti, koji je rođen u Danskoj, a puno je putovao svijetom i najviše zavolio Italiju, nikad se nije ženio i nije imao djecu. Unatoč tome smatra se najboljim u tumačenju prirode djece, uslijed čega je nakon prvih četiri pripovijetke, uz oduševljenje čitatelja, odmah dobio narudžbe za nove priče. HC Andersen napisao ih je, pored svih drugih mu djela, 169 te se to smatraju najljepše priče za djecu.
Još do ne tako davno, djelovalo je kao priče za djecu da bismo u Puli mogli gledati momčad koja se bori za europske kupove. Momčad u kojoj će biti i domaće djece, na stadionu gdje će se okupljati 7-8 tisuća ljudi. Momčad kluba kojeg se Pula i okolica neće sramiti jer je mjera za kaos unutar HNL te prilika da se tim umišljenim Istrijanima docira o nesposobnosti iz drugih krajeva. Dugo se tako živjelo i pogotovo za sve koji smo strastveni ljubitelji nogometa i ovog grada, bilo je to zbilja teško iznova procesuirati. Kad je 2018. gotovo kao mala bajka, Istra 1961 ostala prvoligašem na korak od stečaja i nestajanja s karte nogometnih klubova, pomislih da bi to mogao biti neki znak sudbine. Možda je to bio i onaj mali odjek još iz osnovne škole i kolekcije Andersenovih bajki, koji je uvijek nudio bijeg od realnosti kako bi se sa njome moglo živjeti. I kada su novi vlasnici kluba, iz Baskije, u tom vrlo uzbudljivom vremenu (spas kluba, Prve lige, pa odmah fantastična Hrvatska na SP u Rusiji, Modrićeva Zlatna lopta,…) počeli priču o rastu kluba, organizaciji na novim postavkama, stvaranju igrača, samoodrživosti, ambicijama da se u budućnosti napreduje prema vrhu lige, upravo mi je prva pomisao bila Andersenove bajke. Pogotovo su se aktualizirale kad je Istra i sa stabilnijim vlasnikom i financijama, iznova igrala za devetu poziciju, boreći se par puta u doigravanjima protiv drugoligaša pa da ostane član Lige 10.
Ovaj tekst nastaje osam sati prije utakmice Istre protiv Lokomotive na Drosini. Suparnik koji je toliko muke zadao pulskom prvoligašu, iako ih je Istra dobivala u Drugoj ligi, odakle su zajedno 2009. ušli u elitnu ligu. Istra kao povratnik, Lokomotiva kao debitant. U drugom kolu, na Kantridi, Istra je prvi međusobni prvoligaški ogled dobila 3:1. Gradila se Drosina, na Kantridi se plaćalo 80 tisuća ondašnjih kuna za najam stadiona. Istra je bila uvijek ona na koju se eksperimentiralo s propisima. Nemaš stadion i moraš u drugu županiju, 100 kilometra dalje. Naravno, uskoro se odluka opozvala jer je bila licemjerna. Na Verudi se igrala i prije, a onda i poslije 2009. Prva liga. Valjda je i onima koji su donosili te odluke bilo neugodno, kao onomad kad se prekinula utakmica s Rijekom, zbog par baklji. Nikad prije, nikad poslije od Pule.
Dakle, Istra 2026. je klub koji djeluje sposoban ostvariti četvrto mjesto i prvu europsku vizu u povijesti pulskog-istarskog nogometa. Bilo je tako i 2023. pa 2025. ali su se u par navrata karte krivo poklopile, ajmo to tako kazati, pa je ovdašnja navijačka javnost ostala prikraćena velike radosti i ponosa. Može li ove sezone biti treća sreća? Naravno da može, pa čak i u slučaju da je Lokomotiva iznova poremetila zbilju Istre te u petak navečer uzela potrebne bodove za nastavak vjere u uspjeh krajnjeg cilja. Zapravo to ne bi bio slučaj nego gotovo pa redovna situacija da Lokosi pokvare Zeleno Žute planove. No, kako rekosmo, ostaje još 15 kola i mnoštvo bodova do kraja sezone. Čak i ako se dobilo ovu utakmicu ne znači da će išta biti bitno riješeno osim snaženja nada u ostvarivanje bajkovitih priča.
Kao i HC Andersen, tako je i Emil Frederiksen iz Danske. Novi ljubimac navijača igra sve sjajnije, nakon što je ljetos došao iz najtrofejnijeg norveškog kluba Rosenborga, osvajača 26 naslova prvaka zemlje, koja ima oko 5,5 milijuna stanovnika. U njenoj elitnoj nogometnoj ligi desetljećima igra i momčad iz grada Bodo, koji je po nekoj geopolitičkoj dimenziji kao neka Pula. Osim klime, naravno, što je za njihovih oko 55 tisuća stanovnika, iznimna hladnoća nešto standardno.
U Bodou nije nikad bilo tako vruće kad je u pitanju nogometna atmosfera. Njihov klub Bodo/Glimt je, naime, u debitantskoj sezoni Lige prvaka uspio izboriti fantastičan doseg, ulaz u play-off! U formatu s 36 klubova i osam utakmica, četiri kući i vani, Norvežani su prvih 6 utakmica uzeli tek tri boda. Malo je tko bio uvjerenja da bi mogli proći dalje, iako su svi bili ludi od sreće što su uopće igrali Ligu prvaka! No, Bodo je potom dobio Manchester City, a u posljednjem kolu u Madridu i Atletico te je s devet boda ostvario bajkovit uspjeh! Momčad koja vrijedi 50-ak milijuna eura slavila je protiv one koja vrijedi 1,4 milijarde, klub koji ima proračun oko 30 milijuna nadmašio je suparnike koji imaju 1,5 milijardi proračuna! Pa je li to moguće, oduševljeno bi klicao Mladen Delić, tako "mali" klub, "mala momčad", "mali grad" u "maloj državi"?
Bodo/Glimt je ostvarenje bajki. U gradu veličine Pule, zemlji koja ima stanovnika kao okruženje Madrida, na stadionu koji prima 8.200 gledatelja, na umjetnom travnjaku koji se kao i stadion dijeli s gradskim rivalom, Grand Bodom, izrastao je klub sposoban postati europski relevantan. Ali to nije sve. Bodo/Glimt je osnovan 1916. i živio je teške muke, slično kao Istra, u moderno vrijeme. U stotoj godišnjici, 2016. ispali su iz Prve lige. Prije toga su već dva puta u 15 godina ispadali i vraćali se u Prvu ligu, pa ih nitko nije baš doživljavao, kao i u cijeloj povijesti, elitom norveškog nogometa. Čak su 2009. kad se Istra vratila u Prvu ligu, bili na korak od bankrota i gašenja. No, tada su navijači kluba skupili potrebna sredstva i spasili klub, koji će se 2013. vratiti u elitni rang. Od 2019. su dio klubova koji su osvojili naslov prvaka, što će u iduće četiri sezone ostvariti još dva puta. U Europi su uspjeli doći do polufinala u Europskoj ligi, kao prvi norveški klub, gdje su ispali od kasnijeg pobjednika Tottenhama. Romu su, pak, dvije godine ranije u Konferencijskoj ligi pobijedili kod kuće s ponižavajućih 6:1! Činilo se da je to vrh, a onda se dogodila ova sezona. Eliminirali su Sturm u pretkolu i ušli u LP te i u play-off. To će im donijeti novih 40-50 milijuna i daljnji rast. Klub je već najavio da gradi novi stadion za sebe, i to za 10 tisuća gledatelja, a koji će biti dovršen 2027. godine.
Što je još bajkovito u ovoj priči? Evo samo radi fabule o "nemogućem". Norvežani igraju prvenstvo od ožujka do studenog, što znači da 7 utakmica u Europi odrađuju dok su u prvenstvenoj pauzi! I trče kao navijeni, rušeći time mitove o "ritmovima i formama". Norveška je imala Ligu 10, Ligu 12, ali su spoznali da im najviše odgovara Liga 16. Ona je od 1995. fiksna te njihov nogomet samo napreduje. Sada su Norvežani napokon, nakon gotovo 3 desetljeća povratnici na Svjetsko prvenstvo!
I to nije sve. Trener ovog čuda je Kjetil Knutsen (57) koji, eto, nikad nije igrao aktivno nogomet! Sportski direktor im je bivši igrač Navard Sakariassen, koji usmjerava kadrovsku politiku i promijenio je stav "važno je prodavati igrače" u mantru "važno je dobro se natjecati, a onda će prodaja biti bolja".
Naposljetku tu je Bjorn Mannsverk, koji je bio vojni pilot, s misijama u Afganistanu i Libiji. Kad se umirovio postao je mental coach u Bodo/Glimtu i od tada su se igrači od mlakih i uplašenih tipova prometnuli u hrabre i nadasve uspješne aktere. Njegov stav je bio "može se izgubiti i biti zadovoljni, može se pobijediti i biti razočarani, ali najvažnije je kontinuirano napredovati". Ta se bajka upravo događa u Bodou.
Bajke su kompenzacija nekim realnostima koje nas frustriraju. Kad smo bili djeca one su bile inspiracija da se tako nešto lijepo i poželjno može ostvariti. Ostalo je to, više ili manje, u nama od tih malih godina, iako dok dalje idemo kroz život, mnogo nas toga ponuka na promišljanje "kako toga ima samo u bajkama". No, nada je uvijek prisutna i to snaži vjeru da i ono što se nekad doživljava "pričom za malu djecu" može postati zbilja velikih. Ili ako hoćete malih kao sada veliki Bodo/Glimt.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
