Ne radi se ovdje o ničem posebno novom. Sve je to već puno puta viđeno. Netko zajaši neki klub, ponajčešće nogometni, ali može biti i neki drugi ako tu ima para, pa se onda osnivaju off shore tvrtke od Hong Konga do Lichensteina. Koje šalju lažne fakture. Koje se onda promptno plaćaju iako nemaju baš nikakav temelj u isporučenoj robi ili uslugama. Jer su fiktivne. A tvrtke je osnovao onaj koji je na čelu kluba ili saveza. Ali, naravno, ne svojim novcem već klupskim ili onim koji pripada sportskom savezu. Međutim, nakon dovršetka te transakcije taj novac tom financijskom alkemijom postaje privatan. Njegov vlasnik postaje osoba koja je zapasala klub ili savez. Naravno, možda ne odmah, potrebno je tu još par koraka u računovodstvenim transakcijama da novac napravi cijeli krug. I završi na privatnom off shore računu uspješnog direktora kluba ili saveza.

Naravno istraga vezana za čelne ljude skijaškog saveza tek je započela. Onima koji se u njoj spominju treba dati priliku da iznesu svoju obranu. Treba poštovati presumpciju nevinosti. Ali ovaj slučaj još jednom postavlja pitanje kako se financira hrvatski vrhunski sport. To se radi po modelu novac naš, odnosno nas građana ove države, a ideje i zarada su, naravno, njihove. Pripadaju njima, sportskim direktorima, menadžerima, a nešto dođe i do sportaša.

Kada čovjek analizira ovo što se stavlja na teret prvim ljudima hrvatskog skijanja, ne može da se odmah ne sjetiti se najvećeg hrvatskog sportskog direktora, oprostite on je bio izvršni predsjednik, koji trenutno živi u izbjeglištvu u svojoj drugoj domovini. Zdravko Mamić i članovi njegove obitelji držali s Dinamo koji je prodavalo igrače za desetina milijuna eura, a onda je novac kroz lažne fakture za nikad izvršene konzultantske usluge završavao na off shore računima u Hong Kongu i drugim egzotičnim destinacijama. Koje su otvorile tvrtke u vlasništvu Mamića, članova njegove obitelji ili s njim povezane osobe. Ljudi koji se razumiju u ovakve transakcije govorili su da je Mamić sam odgovoran za svoj pad jer je koristio najprimitivniji način izvlačenja novca iz Dinama. Po njihovom mišljenju, da je bio odvojio samo par milijuna eura i angažirao kakvu londonsku odvjetničku tvrtku, ona bi mu sakrila taj novac u toliko kompliciranu mrežu tvrtki u off shore oazama da ga ni puno efikasnije pravosuđe od hrvatskog nikada ne bi pronašlo. Pomalo iznenađujuće, nakon svima dostupne Mamićeve presude, s takvom se primitivnom praksom lažnih faktura u hrvatskom sportu i dalje nastavlja. Navodno, su na taj način krajem osamdesetih uspješno stvarana i prva bogatstva budućih hrvatskih tajkuna. Ali od toga je prošlo već skoro 40 godina pa je bilo za očekivati da oni što to rade danas ipak pribjegavaju nekim sofisticiranijim metodama. Ali to očito nije slučaj.

Uglavnom, sve ovo što sada izlazi van oko skijaškog saveza samo je još jedan u nizu dokaza kakva je kaljuža hrvatski sport. Cijela je zemlja i njeno gospodarstvo odavno prešlo na tržišnu ekonomiju, dobro ajde na njenu tranzicijsko balkansku verziju, a samo je sport ostao u nekom hibridu komunizma i kapitalizma. U kojem država, dakle porezni obveznici, plaća i gradi svu potrebnu infrastukturu, to je taj socijalistički dio, a onda oni koji njome vladaju za svoj račun i džep ulaže u tržišnu utakmicu. Mogu se nekome koliko hoće gaditi od svoje zajednice potpuno otuđeni engleski nogometni klubovi korporacije, ali oni svoje stadione grade sami svojim novcima. A hrvatskim, kao i Hrvatskom nogometnom savezu, dakle entitetima koji kontroliraju djelatnost u kojoj se vrte doslovce stotine milijuna eura i funti, sportska borilišta grade porezni obveznici. U državi u kojoj je prosječna plaća 1.551 euro. Jedini razumni odgovor na sve to - od nogometa preko košarke i rukometa pa evo do skijanja – jest u tome da se vrhunski sport potpuno prepusti tržištu. Tko hoće imati nogometni klub, neka ga osnuje i vodi svojim novcem. Ako klub počne zarađivati, to je onda njegova dobit. Ne mora je izvlačiti protuzakonito raznim akrobacijama preko off shora. Ali ako klub gubi novac, onda ide u stečaj. Naravno, taj film još dugo nećemo gledati.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast