piše Robert matteoni

Karasi, trasa sina vjetra


Kada je moj prvi glavni urednik u Sportskim novostima, Zvone Mornar, otišao u mirovinu, stigao je na njegovo mjesto Vilko Luncer. Nakon jednog šefa koji je bio opijen nogometom, stigao je drugi koji je slavio atletiku. Mislio sam da mi to neće donijeti ništa dobrog, jer je već od prvih novosti Luncer dao naslutiti promjenu prioriteta. Nije bio fan nogometa, ali je znao da je nogomet ključan za interes čitatelja odnosno prodaju. Najpopularniji je i zato je utjecao najviše od svih i na nakladu. No, Luncer je, primjerice, udarne naslove i fotografije na naslovnici često posvećivao atletičarima i atletičarkama. Nije to više bilo rezervirano za nogomet(aše) ili rijeđe košarkaše, a u pravilu kada je bio u điru, dominirao bi Mate Parlov. Mogao sam se u to vrijeme svemu nadati, ali da ću prvi pravi šlagvort (glavni dio naslovnice) doživjeti s atletikom, to mi nije bilo ni u peti. Dva su lika tome zaslužni. Jedan posredno, a drugi neposredno. U 1980-tim godinama je Puljanin Predrag Melnjak predstavljao super talent naše atletike. I od Luncera sam dobio zadatak da ga pomno pratim. Shvatio je da nisam baš "kod kuće" s atletikom, pa mi je davao neke savjete. Jednom me nazvao na tu temu i kazao…

Onaj i ovaj Karasi

"Kolega Roberto, jel znate tko je Karasi?". Onako mlad i nadobudan ispalio sam, gotovo uvrijeđen, ali s neviđenom sigurnosti redao sam "činjenice". "Kako ne bih znao, čovjek je postigao sjajan četvrti gol na Karaiskakiu u Ateni za pobjedu 4:2 nad Grčkom. Time je Jugoslavija dobila priliku da igra majstoricu sa SP 1974. Golom Katalinskog u Frankfurtu pobijeđena je Španjolska i Juga je igrala prvi put na Mundijalu nakon 12 godina".

Nasmijao se Luncer i kad sam očekivao neki "bravo", on je tipičnim mu ravnim tonom glasa uzvratio…

"Dragi Roberto, ima i drugih stvari osim nogometa. Mislio sam na vašeg sugrađanina Ivicu. Jel vi znate što je značio u atletici? Samo ću vam osnovno nabrojati. Ivica Karasi bio je osam puta prvak Jugoslavije, šest puta prvak Balkana na 100 i 200m. Najbolji mu je rezultat 10.2 sekunde na 100m na prvenstvu Balkana 1970. u Bukureštu, čime je postao rekorder Jugoslavije i Balkana, drugi na europskim tablicama, po broju nastupa za reprezentaciju (120) zauzima drugo mjesto, 12 puta obarao je državne rekorde…"

Bila je to prava lekcija, ne samo novinarstva. Nego i površnosti doživljaja sportske Pule. I poslužila je, jer sam s Melnjakom, koji je bio fantastičan talent po svim stručnim i inim mišljenjima, baš uživao u praćenju njegovih dosega i dugim intervjuima. Učio sam se i atletici. Nakon jednog intervjua (1988.), kad je Pegi ostvario fenomenalan rezultat u dvorani na 800 metara (1:46.40) u Torinu, te postavio seniorski i juniorski rekord Hrvatske i tada drugo vrijeme Europe, Luncer mi je prvi put onako iskreno

kazao "bravo kolega, uživao sam u tekstu". Melnjak je, nažalost, rano zaključio karijeru, mislim s 23 godine, nakon posljedica prometnog udesa.

Prije koji mjesec dobio sam faksimil jednog teksta iz Sportskih novosti, datiranih 21. august 1970. godine. Potpisao ga je tada novinar Vilko Luncer, koji je inače, kako sam kasnije doznao, bio atletičar i trener, kao i njegova supruga. "Taj mirni Karasi" naslov je teksta u kojem je autor toliko nahvalio našeg sugrađanina, da mi je gotovo neugodno što nisam znao te stvari o njemu. Primjerice, da je njegovih 10,2 na 100 metara bio rezultat koji je 1935. proslavio mitskog Jesseja Owensa. Doduše, na šljakastoj stazi i bez modernih verzija sprinterica.

Naš Ivica Karasi

Ivicu sam, moram reći, nekoliko puta spazio na treninzima u 3. Januaru, klubu koji je imao svlačionice podno zapadne tribine ondašnjeg gradskog stadiona. Upravo ono što je Luncer napisao u tekstu, da je bio sin vjetra, ali kao osoba iznimno introvertiran, tih i povučen, takav je i on djelovao nama koji smo trenirali nogomet. Jer mi bi stalno dobacivali nešto zgodnim atletičarkama koje su prolazile, njihovi kolege bi se smijali i nešto uzvratili na taj naš đir, jedino je taj momak bio uvijek ozbiljan i "radan". Nisam mogao slutiti dimenziju tog sportaša, a bio sam i još pubertetlija. Karasi je bio jedini naš sportaš koji je osvojio četiri medalje na Mediteranskim igrama, prvi iz Juge koji je osvojio četiri zlata na jednoj ediciji Balkanskih igara (upravo te 1970.). Jednostavno, bio je top klasa jugoslavenske atletike, koji je nastupao za Istru (trener Radovan Kirin), Kvarner, Partizan (BG) i zaključio 1974. karijeru u 3. Januaru u Puli.

Kad sam se dodatno išao informirati o njegovom životu, a čiju manju medijsku pozlatu diktira očito njegova introvertiranost i nesklonost medijskoj samohvali, vrlo mi je zanimljiv bio izvadak iz Istarskog sportskog biografskog leksikona.

"Ivan Ivica Karasi rođen je 1945. u Strasshofu kod Beča, u teškim uvjetima jer su mu roditelji za vrijeme njemačke okupacije bili na prisilnom radu u Austriji. Do prosinca 1946. živio je s majkom u Varšavi jer su ih pripadnici Sovjetskih snaga nakon rata iz Beča deportirali u Poljsku, prema mjestu majčina rođenja. Potom je s roditeljima živio u Zagrebu do 1956. kada se obitelj preselila u Pulu. Sa 16 godina se počeo baviti atletikom. Završio je tehničku školu, strojarski smjer i osnovnu glazbenu školu u Puli, a kasnije i strojarski fakultet".

Kako datumi ukazuju, naš Karasi u travnju je navršio 75 godina! Dugo ga nisam vidio, ali mi njegovi sumještani u Pomeru kažu da izgleda "isto" – miran, povučen, asketski. Nije bilo druge nego ga kontaktirati. Točno 50 godina od "onog teksta i rekorda", gdje je, što radi…

- Eto me, živim u Pomeru, u kući uz šumu, pedesetak metara od mora. Od 2000. godine sam u mirovini, provodim vrijeme aktivno i smireno. Igram tenis dva do tri puta tjedno, a ostale dane obavezno napravim brze šetnje po 4 do 5 km. U teniskom klubu "Banjole" sam tajnik i najstariji aktivni igrač. No, puno slušam i glazbu, najviše rock, jazz i klasiku, a u kući sam si uredio prostor koji služi samo za tu namjenu. Sa prijateljem profesorom Borisom Vučinom desetak godina u Gradskoj knjižnici jednom mjesečno vodimo glazbenu slušaonicu tih vrsta glazbe.

Stil old school 

Jednom sportaš, uvijek sportaš za njega očito vrijedi. Aktivnosti u kraljici sportova?

- Jedan sam period bio u upravi AK Istra, kasnije i u AK Medulin. U 2002. sam sudjelovao u organizaciji Europskog prvenstva u krosu održanog u Medulinu. Bio sam generalni tajnik.

O atletici na ovim prostorima ima svoj stav, iako ga ne želi produbiti.

- Prošlo je pola stoljeća od mog odlaska iz atletike. Nažalost, na ovim prostorima, osim nekoliko rijetkih iznimka, atletika ne samo da stagnira nego i zaostaje za rezultatima iz 70-tih i 80-tih godina. Ne bih komentirao razloge tomu. Ipak moram spomenuti Marka Čeku iz Knina koji me oduševio rezultatima u skoku u dalj 8,04 m i 100 m - 10,46 sekundi, a ima tek 20 godina. Veliki je potencijal i samo da strpljivo gradi karijeru, mislim da ima veliku budućnost.

Ivica je do mirovine radio kao informatičar u Grad d.o.o (i suvlasnik), koja se bavila razvojem informatičkih sustava, a posebno uspješan bio je onaj za bolničko poslovanje. Nakon dinamičkog ritma radnog vijeka, u mirovini je uhvatio kontra ritam sprinteru Karasiju.

- Tijekom bavljenja atletikom stekao sam mnogo dragih prijatelja i ovdje i u inozemstvu i s nekima sam i danas u kontaktu. Uz bezbroj putovanja po cijelom svijetu to smatram najvećim bogatstvom stečenim u atletskoj karijeri. Sport naravno pratim, a osim atletike posebno tenis, nogomet i košarku. U Pulu, moram reći, rijetko odlazim, osim ako su u pitanju koncerti ili neka dobra predstava u kazalištu.

Za mlađe generacije nikad nije kasno za dobru priču iz našeg grada. I to kakvu sportsku, poslovnu i osobnu storiju Ivice Karasija. Bio je i red da nakon skoro pola stoljeća taj rekorder dobije i "drugi" članak. Mislim da bi pokojni Vilko Luncer (preminuo u Zagrebu 2014.) bio zadovoljan pričom o jednom od njegovih miljenika, iz omiljenog mu sporta. Gotovo sigurno bi rekao, "eto vidite da nije sve samo u nogometu, ima dobrih storija i iz atletike vašeg kraja". Ono, u nogometnoj muci koju živi nogometna Pula nejasnim baskijskim "nogometnim igrama", stvarno se dobro malo odmaknuti od najpopularnijeg sporta. Kraljica sportova i njen domaći vremeplov činio mi se odličan način. Uz to, na kraju, puno pozdrava legendi pulskog hrvanja, Josipu Cvetku. I u 87. godini, uz podršku obitelji, uspješno je borben u svakodnevici, kako i dolikuje začetniku Istarskog borca i old school sportskom duhu Pule.


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater