Vjerojatno svi uzimamo stvari zdravo za gotovo te neke zbilje doživljavamo ili odrađujemo kao nešto što se podrazumijeva. Kao da će to nešto biti vječno, bez promjena. Život je u stvari slijed mijena, jedino što se nikad neće promijeniti je upravo to, stalnost promjene. Voljeti svoj grad, kako gledam na stvari, najvažniji temelj ima u ljudima. Sve počinje od njih, i doživljaji prirode, ljepota grada i manje lijepih urbanih zbilja, sve je to pod utjecajem čovjeka. Odnosi su oni koji nameću dinamiku svakodnevice, kao što svekolike promjene u svakodnevici utječu na nove dinamike života. Kako priroda života donosi, ona tako i odnosi. Između ostaju djela, memorije koje odaju druga vremena, koja su kroz fokus prošlosti uvijek različitog doživljaja u odnosu na suvremenost. Svaki žitelj ovog grada je na svoj način doprinosio toj prošlosti i oblikovanju svakodnevice Pule, stvaranju mentaliteta po kojem smo postali nadaleko poznati i priznati. Nije život Pule bio, ili jest, samo neko zvučnije ime društvene, političke, gospodarske, sportske i ine aktualnosti. Nije zbilja Pule ni to što se danas "afirmira" kao sport 21. stoljeća, a to je intenzivno promicanje negativnosti, nametanje isključivosti, strast kontriranja i nečijeg omalovažavanja. To su, barem se nadam, trendovi jednog drugačijeg doba, koji će imati svoju mijenu kao i svaki trend. Neće više biti kao nekad jer je svijet otišao u novo (tehnološko) doba, ali svakako će se morati resetirati i u nekoj dimenziji vratiti pitanju pažljivijeg odnosa ljudi i zajednica. To je priroda života, a protiv nje se ne može.

U toj nekadašnjoj zbilji urbane pulske priče, Albino Padjen simbolizirao mi je ono što doživljavam puležanštinom. Nije stvar u tome je li netko rođen u Puli, i jesu li mu preci odavde, nego je ključno kako je živio zbilju grada, respektirao njegove vrijednosti i mentalitet, te unutar okvira svojih mogućnosti doprinosio afirmaciji tih faktora. Mlađe generacije stvaraju te memorije u drugačijim uvjetima, nametnutim brojnim promjenama svakodnevice i s manjkom pažnje odnosima. Mi stariji smo odrastali s iskustvom generacija koje su u tom kontekstu, odnosima unutar zajednice, bili kudikamo bliži, pažljiviji, prirodniji jedni prema drugima. Te generacije imale su materijalno manje, i to su neke druge priče, ali su u duhu i pripadnosti gradskoj priči, privrženosti običajima, tradiciji, bili vrlo puležanski nastrojeni. To su prenašali na svoje nasljednike.

Kad je 18. travnja preminuo, Padjen je imao 90 godina. Već par utakmica nisam ga viđao na stadionu, gdje je kao pretplatnik kontinuirano dolazio na svoje mjesto. Uvijek nasmijan, pozitivan, optimističan, prepoznatljivog dres koda, kao "stara Pula". To je značilo uređen, kravata, frizura, kao da je svetkovina. Njemu je to, kao i njegovoj generaciji, bilo standard. Kao što mu je 75 godina, kako je zabilježio Anton Percan, standard bio posjet gradskom stadionu, odnosno "Drosini". Donedavno sam mislio, iako ga znam otkako znam za sebe, da mu je dob upravo tu negdje, 75. Bistar, jasne memorije, vitalan, druželjubiv. Njegovi dolasci posljednjih par godina u press centar nakon utakmice bili su ljekoviti za duh, jer je Padjen bio navijač u pravom smislu te riječi. Sretan kad se dobiva, sjetniji kad se gubi, ali uvijek je dan zaključivao nadom u novi bolji dan. Prošao je u životu svega u društvenom, političkom, privrednom i naravno sportskom životu Pule. Njegove su mi priče bile svjedočanstvo iz prve ruke nekih dalekih Pula, koje bi osnaživale dojmove o gradskim ljepotama, pozitivama i neizbježnih negativa. Nije volio negativu, držao je da to nije mentalitet ove sredine, a pogotovo je bio alergičan na one koji su je Puli nametali. Svejedno od kuda ta energija dolazila. Albino Padjen je obožavao Pulu, kako su mu rekli neki koji su ga od mladosti poznavali, bilo je to od početka do kraja. Unutar tog dugog vremena, nogomet i Istra, nekadašnja i sadašnja 1961, bili su mu "poziv". Moralo je biti nešto grdo da ne dođe na utakmicu. Jer, kako su mu i navijači kroz transparent odali dužno priznanje, "doći ću makar na četiri noge".

Kao što u uvodu spomenuh, neke stvari uzimamo lakonski, jer mislimo da će uvijek biti tako, i da ima vremena. Kad sam doznao da je Padjen otišao u vječnost, spoznao sam da ga nikad nisam pitao zašto ga zovu Macia, Mača (u dijalektu, mrlja). Znao sam ga od malih nogu jer je bio Uljanikovac, kao i moji u familiji. Kako je stari jedrio za Uljanik, vrlo često bi u druženju na Bunarini, gdje su do kafića bili prvi manji hangari za barke, viđao i Padjena. Bio je jako dobro primljen u društvu nešto starijih Uljanikovaca, jer je dijelio strast za more, jedrenje, barke, ribarenje. Usadio mu je to otac, s kojim je odlazio peškati, a potom je to (p)ostao hobi, koji je davao osjećaj blizine ocu, ali i poticaj da bude uz dragu mu zajednicu jedriličara, ribiča, onih koji su brinuli o barkama na Bunarini kao o najvažnijoj im stvari te imali tipičan pulski đir. Pričao mi je o tome prošlih godina često i svako malo mi slao crno-bijele fotografije s Bunarine i regata, gdje bi bili akteri moj stari i društvo Uljanikovaca. Moja teta Teni, 84-godišnjakinja koja je cijeli radni vijek provela u brodogradilištu kao tajnica, odlično ga je poznavala i pričala mi je da je Padjen bio predobar čovjek, kojeg su svi poštovali. Tipičan stari Puležan, Verudež, koji je stanovao kod Dobre kapljice, i koji bi svaku marendu u nekadašnjem Uljaniku koristio za pola sata pecanja sa starog mosta. Radio je u Konstrukciji, tehničkom uredu kao "crtač". I u tom điru je dobio nadimak Mača. U rano doba njegova staža crtalo se na "pausu", s običnim kistovima, koje se močilo tintom. I tako mu se jednom prilikom razlila bočica tinte po cijelom nacrtu. Nije bilo drugog nego popravljati štetu. Nije imao mira dok sve nije doveo u red, pobrisao, izbrisao, uredio. Kolege i prijatelji su mu tada dali nadimak Macia, i ostalo je. Nije se ljutio, naprotiv. To su vremena druženja, zafrkancija. Marendalo se skupa i pričalo, obilježavalo rođendane, brakove, rođenja djece zajednički. Taj duh je bio primjetan kod Padjena i na nogometu, gdje je iznova isticao kako treba biti što više zajedništva u dobru i zlu Istrinog trenutka.

Mislim da se "Drosina", od kluba preko navijača do gostiju, na dostojanstven način oprostila od Padjena. Sa stilom, bez pretencioznosti, skromno, ali porukom ljudski snažno. Onako kako je on volio. Dojmilo je da u minuti šutnje Istre i Dinama, njihovih najtemperamentnijih navijača i gledatelja, nije bilo jednog "glasa", nego baš tišina koja puno govori o respektu. Jer 75 godina kao pravi navijač je zbilja dojmljiv odraz privrženosti, a u svijetu navijača to se posebno poštuje.

Albino Padjen Mača je bio veliki gospodin, osoba koja poštuje, ali i očekuje da mu se uzvrati poštovanjem. Slagali li se u nečemu ili ne. Puležan u pravom smislu tog "pojma" i mentaliteta, glas pozitivne Pule, fan Istre do posljednjeg udaha. I zasigurno bi bio ponosan na gledatelje Drosine, koji su jakim pljeskom pozdravili "svog" Matea Lisicu, kad je izlazio s terena u dresu Dinama.

Dan poslije Mače preminuo je, u 72. godini i Nihad Kadić, još jedan akter sportske Pule. Nekadašnji boksač "Pule" (bantam, perolaka, laka kategorija), s naslovom hrvatskog prvaka, potom i trener mladih kategorija, u novije doba je sa sinovima (Alen, Niki, Din) osnovao i trenirao u HBK Šampion, u Rojcu. Ime tom klubu dao je po svom prijatelju i idolu Mati Parlovu, u čijem smo kafiću na Korzu često pretresali (i) boksačke teme. Iznosio je svoja opažanja, uvjerenja, i primjećivao sam da ga Mate respektira. Parlov je imao specifični "pogled", često bez riječi, kojim bi odavao stav prema nekome. Pogotovo prema onima koji su mu "nametali" boksačke priče, a što je u post karijernom dobu izbjegavao, zasićen tematikom.

Nihad Kadić je to jako dobro znao i kad bismo pričali o nekom meču, bilo je to onako tiše, šotovoće, da ne bi iritirali Tea. Kad se jednom sam nekom tezom uključio, znao sam da s Kadićem ima dobar odnos. Sjećam se Nihada Kadića iz povijesnih prostora kluba, iza igrališta osnovne škole Centar (nekad Moša Pijade), gdje sam kao klinac znao pogledati kroz "onaj prozor" kako se trenira u skučenoj dvorani(ci), uz neizbježni jaki vonj znoja, kojeg su pulski boksači ostavljali svakog dana u slapovima. Pod budnim okom Alda Buršića, Alda Banovca, i drugih, nije bilo zabušavanja. Uspjesi škole boksa Pula tome su pokazatelj. No, kao kroničar više sam u ringu upoznao njegovog (mlađeg) brata Mirsada. Bio je u srednjoj kategoriji, i pamtim kako je u svakom njegovom meču bilo žestokih borbi. Mirsad Kadić bio je tipičan fajter, neustrašiv, Nihad je bio više tehničar.

Odlasci ljudi koje jako dugo znamo, susrećemo u raznim područjima pulske urbane priče, sa kojima često i porazgovaramo, kao da uvijek iznenade. I iznova ostaje neki žal da nismo možda nešto još izrekli, pitali, propustili naglasiti. Kako ovaj svijet ide sve brže, tako snaži dojam da nema vremena za te odnose, pažnje, jačanje osjećaja zajedničkih pripadnosti. A nije tako, vremena uvijek ima dovoljno da prioritet usmjerimo prema ljudima i zajednici, stvarnom životu, a ne da ga, često beskorisno i štetno, trošimo na pošasti virtualnog svijeta, koji stvaraju lažni dojam da nam ništa nije pozitivno te da su negativni i ljudi i odnosi.

Povezane vijesti

• Miletić: Plenković pozitivno o problemu Uljanika
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast
• Zeleno žuta zbilja nije crno bijeli svijet