PIŠE ROBERT MATTEONI

METROPULA: Vladi i Sandru, koš i gol, sretno s Pulom

Vladimir Korošec prima čestitke za promociju Stoje u Prvu ligu / Robert Matteoni (Snimili Dejan Štifanić / Milivoj Mijošek)

Vladimir Korošec prima čestitke za promociju Stoje u Prvu ligu / Robert Matteoni (Snimili Dejan Štifanić / Milivoj Mijošek)


Bio sam klinac kad je prvi lik ove priče, stariji, već bio igrač. I bunilo me što ga vidim s bratom na nekom nogometnom igralištu, a potom na rukometnom. Lijepa vremena djetinjstva na igralištu Moša Pijade škole, tinejdžerskih godina na karbonini Braće Ribar, na drvenim montažnim tribinama i betonu Stadiona malih sportova. U ono vrijeme zbilja posjećenog i zbog rukometa, i pogotovo zbog boksa, ali i malog nogometa, koncerata ili gledanja nogometa na karbonini s montažne tribine iznad zidića.

Kad sam bio u profesiji još početnik upoznao i drugog lika ove priče, drugog samo zato jer je mlađi. Igrao je košarku i pripadao je generaciji igrača za koje se očekivalo da će napraviti dobre karijere. Bio je vrlo sažet u razgovorima, a otvoreniji kad bi se viđali u izlascima. U obje varijante pristojan i pozitivan.

U razmaku par tjedana oba su ta dva sportska lika ostvarili trenerske uspjehe. Sandro Bogojević je s RK Arenom ušao u prvu rukometnu ligu. Vladimir Korošec je sa KK Stojom izborio prvoligašku promociju! Neovisno o tome što su to de facto drugi razredi nacionalnog nivoa, njihovi uspjesi su zaslužuju prvoligašku pažnju. Obzirom na grad u kojem žive i rade Arena i Stoja, njihov natjecateljski iskorak je veći nego u drugim gradovima, gdje su prema sportu izdašniji od uobičajenih političkih fraza i "bonova za topli obrok" koje im na godišnjoj razini podijele.

Sa Sandrom Bogojevićem mnogo sam puta, u društvu i aktualnog mu predsjednika Stanislava Pehareca, lamentirao o sportu. Sandro je, možda neki ne znaju, bio i vrstan nogometni golman. Mislim da sam prvi put uživo vidio golmana da obrani snažan udarac s bijele točke tako da uhvati loptu "u kutu" (što je osobito teško) upravo s Bogojevićem dok je bio vratar Staklara. Pamtim da je tada imao bordo dres i plavi donji dio pamučne trenerke, onako širok kao dimije, a majica uska uz tijelo jer je bila isprana valjda već tisuću puta. Bilo je dojmljivo i zbog toga što bi se golmansko bacanje na karbonini doimalo mazohističkim. Pogotovo su zvučno odjekivali udarci lakta i kukova o tvrdu podlogu, još ako niste imali sreće da vam osiguraju steznike s jastučićem za amortiziranje…

Bogojević je ubrzo prioritet dao rukometu i pamtim(o) ga kao brzog igrača za kontru gdje je, eto sudbine, opet često letio na pod i gulio kukove, laktove o beton. Poslije igračkog dijela bio je trenerom na raznim adresama u Puli, Rijeci, Italiji, ali njegova je mainstream priča u ovom gradu, njegovom gradu.

O Vladimiru Korošecu, koji je bitno mlađi od Sandra, na stranu dosezi igračkog dijela karijere, čini mi se da se baš našao kao trener. Više sam puta slušao njegove intervjue na radiju, posljednji na Radio Rojcu kod Branimira Sljepčevića, koji puno prostora daje domaćem sportu u eteru, jer očito i sam, osim glazbe i drugih kulturnih mu zanimacija, voli sport. Korošec je, kažu mi upućeniji, jako dobro radio i s mladima, a ponavlja se, odnosno potvrđuje sa seniorima. U kojima ima dosta mladih, onih koji su ponikli u mlađim kategorijama Stoje i sada žive svoju veliku seniorsku sreću u klubu.

Klub sa Stoje već duži niz godina djeluje mi kao vrlo organiziran klub. I koji je, kao u svakom pulskom slučaju sportske udruge, imao nekih negativnih faza. No, upravo zato što ta priča počiva na velikoj ljubavi prema košarci i sportu kao stilu življenja, Stoja je te krizne faze prošla i opstala kroz vrijeme koje je počelo još 1976. godine. O kojem mi je najviše pričao Raga, kako mu je bio nadimak, dragi Valter Grubišić, koji je nažalost prerano napustio ovaj svijet. Kao i drugi važni među osnivačima, još igrač, Boris Kalčić, kao i znalac košarke i veliki entuzijasta Edi Sanković i drugi. Sjećam se i vremena kada sam tek počeo pisati, a nastala je žustra priča o Borisu Begonji, Igoru Lukačiću i Arsenu Terleviću, koji su iz Stoje 1979. godine odvedeni u ondašnju Puljanku. Detalja se iskreno više ne sjećam, ali kako KK Stoja ima izvanredno tretirane klupske web stranice i modernije varijante društvenih mreža, sve ćete kroz kategoriju povijesti saznati o tom vrijednom sportskom klubu. Koji, kao i Arena, nije samo puki sportski klub. Svaki sportski klub zapravo je društveno okupljalište, ali u core aktivnosti predstavlja najbolji mogući alat za kvalitetan psihofizički razvoj djece i mladih ljudi te njihovu integraciju u društvo. Problem je, pogotovo u Puli, da taj super važan aspekt sportskog življa nije odgovarajuće tretiran. Odnosno nije vrednovan koliko to po svojim benefitima za društvo zaslužuje.

Mislim da priča o Stoji, kao i priča o Areni, aktualno donosi nekoliko poticaja promišljanju općenito sportske Pule. Jer zadovoljstvo aktera u košarkaškom okruženju Stoje, koje se može pohvaliti glasnom navijačkom podrškom Barakera, kao i velika razina sreće koju odašilje rukometna zona Arene, obje s romantičnim prizvukom nekih prošlih vremena nesputanog entuzijazma i pozitivnije klime u gradu, sada ide svome logičnom nastavku i pitanju koje strši. Kako dalje?

U vremenima najvećih kriza pulskih klubova promovirao sam uvjerenje da ljudi koji tamo djeluju, treneri koji vode momčadi, igrači koji ih čine, nisu inferiorni onima koji su iz drugih sredina i djelovali su uvijek moćniji. Kada je recimo aktualan bio Istragrađevno, pa gubio odlučujuće bitke za prvu jugoslavensku ligu, prvo s Industromontažom, a potom odmah sezonu kasnije s Kvarnerom, razlika u četiri koša ili dvije pobjede (poraza) nije bila definirana znanjima. Ona je i tada bila pod utjecajem financijskih mogućnosti i političko-društvenih nadmetanja. Naravno da sam to lakše spoznao koju godinu kasnije, kad sam počeo i kroz moju profesiju prepoznavati koliko na igre na parketu, betonu ili travi imaju utjecaji "igara" za zelenim stolovima i na svekolikim banketima, janjetinama i interesnim slaganjima. Pula je u to vrijeme (1970/80-te) bila margina sporta, koja bi se nametnula u Jugi samo na snazi boksača, hrvača, biciklista, atletičara i drugih koji su direktno i egzaktnih mjerila sami najviše odlučivali o sebi. U loptačkim sportovima, gdje su se igrale razne igre, bilo je gotovo nemoguće biti nekome zanimljiv, pogotovo što je financijski Pula prema sportu uvijek bila tapija.

U novije vrijeme te margine u Hrvatskoj nisu toliko izražene, ali po financijskom pitanju i uvjetima, Pula je prema sportu ostala tapija. Da li će se nešto promijeniti sada kada su Stoja i Arena, kao primjer sportova koje mogu privući publiku i promovirati dvoransku poticajniju atmosferu, pokazati da mogu izboriti viši rang? Da li će se nešto promijeniti da bi Stoja i Arena, i netko drugi u bližoj perspektivi, napravili i onaj korak više, pa postali dio kategorije "premier" u svojim sportovima?

Bogojević i vodstvo Arene, Korošec i vodstvo Stoje, sasvim sigurno znaju, ili će ubrzo znati koji su to metri koje bi trebali proći da budu sposobni za taj iskorak. Uostalom nije to neka znanstvena fantastika. Nekada su recimo govorili da Istra 1961 ne može ozbiljnije prodati nekog nogometaša, osim jeftino u bolji klub HNL-a, pa se eto transferiralo 16-godišnjaka za 2,5 milijuna eura (s bonusima) u bogati Red Bull Salzburg. Već sada postoje financijski vrlo značajni upiti izvana za Matea Lisicu, što znači da se može. To što juniori kao Lisica, Perković, Rovis, Maurić, Tomić, Vujnović, pa sada Žgomba igraju u prvoj ligi, još je jedna potvrda. No, stvar je da to financiraju stranci, jer da je po Puli i Županiji te njenoj hladnoj gospodarskoj strukturi prema sportu, ničeg toga ne bi bilo. I govorilo se da je problem jer se to ne može, nema tako dobre djece, igrača za transfere i slično.

Stoja i Arena, Korošec i Bogojević, igrači i ostali željet će, kako dolikuje prirodi sportaša, ići naprijed. I razmišljati ne samo o dobroj sezoni u višem rangu, nego i o tome kako bi se moglo i u najviši. To je logika sporta, to je generator strasti koji pogoni igrače i trenere da se bore sa svim preprekama, mukotrpnim treninzima, nesretnim porazima i fazama gubitka samopouzdanja.

Pula će sada imati priliku pokazati u kojem smjeru promišlja sve ono što deklarativno pjeva politika i društvena gradska kata prema sportu. Eto, nije to omraženi nogomet i baskijska Istra 1961. Ona je ionako otišla u Bale i gostovat će svaki drugi vikend na Drosini. Fini pulski pothvat. Sada će eto na košarci i rukometu, gdje i ne treba puno toga, financijski i kroz uvjete (dvorane, termini…), napraviti da se sve digne na višu razinu, Pula djelom izreći koliko im znače gradska djeca, mladost koja se bavi sportom. O tome ćemo u svibnju iduće godine imati odgovore, ali ćemo puno brže nazrijeti stav. Koji će bitno utjecati što mogu Stoja i Arena učiniti i očekivati u idućoj sezoni.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of