PIŠE ROBERT MATTEONI

MetroPola: Priča o Toniju Buriću

Toni Burić / Robert Matteoni (Snimili Dejan Štifanić / Milivoj Mijošek)

Toni Burić / Robert Matteoni (Snimili Dejan Štifanić / Milivoj Mijošek)


To je, uz tužno poglavlje naprasnog prekida profi karijere, zapravo lijepa priča o jednom mladom momku i njegovoj snazi da se hrabro suoči s problemom koji ga je zatekao, i u okruženju čvrste mu obitelji izabere i krene u novi put prema sreći i ispunjenju

Gledajući trening dječaka od 12 i 14 godina na pomoćnom igralištu Drosine, prije 7-8 godina, spazio sam i njega. I pitam nekog pored, na parkiralištu, tko je onaj mali mršavi. Rekli su mi "mali" Burić, Robijev sin.

Tata Burić bio je svojevremeno vrlo zanimljiv napadač. Snažan, ljevak, tehnički jak. Trebao je u Istru krajem 1980-tih, ali imao je neku nezgodnu ozljedu gležnja (prst, kost) i stvar se razvodnila.

Podrška obitelji

Tridesetak godina kasnije mali Burić tražio je svoje mjesto pod nogometnim suncem. Kao i mnogi klinci koji vole taj sport i maštaju da će jednog dana postati "barem" igrači Istre 1961 u prvoj HNL. Toni Burić je imao peha da je već tada, u omladinskoj školi imao težu ozljedu koljena. Nadvladao je tu muku, oporavio se i kako nije bilo prostora u Istri, s ocem je odlučio da je najbolje otići igrati u Uljanik. Dvije i pol godine kasnije Tonija sam sreo na "Drosini", s tatom, i sada je to bio čovjek. Viši od oca, 190 centimetra, zreo momak kojeg su godine u Uljaniku, i to u prvoj momčadi, izvukle u višu razinu igranja. Vratio se u Istru, u omladinsku prvoligašku momčad. Fizički dojmljiv Toni je u bitki za spas Istre 1961, proljeća 2018. godine, u eri Darka Raića Sudara, ispunio prvi nogometni san. Zaigrao je u prvoj ligi, na Rujevici 10. veljače, sa 17 godina i 3 mjeseca. Poneka klupa i igranje za juniore tog proljeća bio je logičan put napredovanja mladog igrača. U idućoj sezoni Toni je skupio 6 prvoligaških nastupa, a u veljači 2019., osjetio je čast igranja za (U19) reprezentaciju Hrvatske. U finišu te sezone Igor Cvitanović dao mu je čak 5 startnih pozicija u prvenstvu i još jedan ulaz s klupe. U sezoni 2019/20 bio je bez nastupa i skupljao je iskustvo u prvoligaškoj juniorskoj ligi. U rujnu 2020. postao je dio rostera prve momčadi i u četiri startna kola bio je na klupi. Imao je profesionalni ugovor, bio je planiran kao projekt kluba, a osobitu simpatiju prema njemu imao je Sergio Fernandez, kontroverzni sportski direktor Alavesa. Ljubitelj visokih igrača s tehničkim vrlinama, Fernandez je u Buriću vidio potencijal perspektive i za klub iz Vitorije.

U tjednu nakon utakmice s Varaždinom (0:1), a prije gostovanja u Gorici (13.-19. rujan 2020.) Toniju je pozlilo na treningu! Jednostavno je klonuo, u nesvjestici, te je odmah nastala strka. Takvi slučajevi većinom ukazuju na ozbiljnije zdravstvene probleme. Toni Burić je ubrzo došao k sebi, ali bilo je jasno svima, dok se ne utvrdi točan uzrok tom incidentu, nema više fizičke aktivnosti. U životu sportaša je to ogroman šok. Jer praktično profesionalno se trenira, otvoreni su svi putovi afirmacije i nogometnog razvoja, živi se san, a onda u trenutku sve dođe pod znak pitanja. No, pitanje zdravlja nema kompromisa i Toni Burić se podvrgnuo brojnim pretragama, detaljnim kontrolama i testovima, te je imao konzultacije kod najboljih kardiologa u Rijeci i Zagrebu. U konačnici stavovi liječnika bili su unisoni. Kod Tonija je, na najvišim razinama opterećenja, dijagnosticirana aritmija. Posljedično je liječnički stav da je ogroman rizik izlagati se naporima profesionalnog sporta. Za momka od 20 godina, pred kojim je bio otvoren put profesionalnoj karijeri, logično je to bio pretežak psihološki udarac. Jer između ostalog Toni funkcionira normalno, bez ikakvih terapija, a jedino izvan rutine je to što ne igra.

Njegove frustracije bile su tipičnog doživljaja za mlade ljude, koji još nemaju potpuni doživljaj koliko je zapravo zdravlje iznad svega, a pogotovo da u životu osim nogometa (sporta) ima i mnoštvo drugih stvari koje čovjeka usrećuju.

Jedna od najvažnijih stvari u Tonijevu prevladavanju šoka i suočavanja s novom realnošću je njegova obitelj. Jer za roditelje prije svega takve su situacije noćna mora, strah, a kasnije i stalna briga kako pomoći svome djetetu. Robert Burić i njegova supruga Nataša, uz starije kćeri Fani, bivše tenisačice (u grupi s Donom Vekić), te mlađe Tine, čvrsto su stali uz Tonija i maksimalno mu pomagali. I to dalje čine, da prebrodi logičnu, koliko kompliciranu kriznu situaciju prilagodbe novoj stvarnosti. Nije da su oni to živjeli lakše. Sretni da je Toniju zdravlje ok, svjesni su koliko mu je teško bilo početi živjeti drugi život, bez igre, treninga, društva u svlačionici, na putu, uz pobjede i zafrkancije, nade u velike iskorake. I brinuli su kako će se to sve reflektirati na njegova raspoloženja. No, obiteljska ljubav, toplina i podrška bile su i ostale Toniju najveća snaga. Sestra Fani toliko ga obožava da je svojem nedavno rođenom sinu dala ime Toni. Velika je stvar u svemu tome da je u otvorenim i iskrenim razgovorima obitelji odagnana svaka pomisao da se počne tražiti neko novo drugačije liječničko mišljenje, da se potiču nade i primjerom Danca Erikssena. Koji je kolabirao na EURU u Kopenhagenu zbog sličnih srčanih problema, pa se vratio nogometu i to u fizički najnapornijoj engleskoj ligi, s posebnom ugrađenim defibrilatorom u grudnom košu. Sve je to jedan veliki rizik i obitelj Burić je složno zaključila da treba okrenuti novu stranicu života i ispunjavati se na drugim poljima. I važnijima od nogometa, i životno dubljima i dugoročnijima.

Skoro dvije godine priča o dečku koji je napravio veliki iskorak i onda "stao", ostala je neispričana. Veliki respekt zaslužuju svi pulski izvjestitelji jer su poštivali Burićevu potrebu da se u miru i unutar obiteljske intime suoči s drastičnom promjenom u životu. Nije se jurilo informaciju. I navijači su bili uviđavni, shvaćali da se nešto ozbiljnije događa. Dvije godine kasnije Toni je, kaže spreman podijeliti s javnosti svoju priču. Spremna je i obitelj, što samo potvrđuje da je taj proces prilagodbe čvrsto krenuo u pravom smjeru.

Trenerski poziv

Veliki respekt zaslužuje i Istra 1961. Koja je Toniju u svakom trenutku bila na usluzi. Ponudili su preglede u najjačim španjolskim klinikama, ali eksplozija pandemije je blokirala putovanja. Obitelji je to došlo kao trenutak za razmišljanje i potvrdu stava da ih neki znak nade u novi početak igranja ipak ne zaokuplja. Vjera u hrvatske liječnike i njihove procjene, kao i preporuke ostale su temelj svih daljnjih promišljanja. Najvažnije je da Toni nastavi normalan život, kao što sada radi. Istra mu je isplatila cijeli ugovor do kraja, kao da je igrao. Odmah su mu osigurali posao trenera u omladinskoj školi. Usmjerili su ga u trenersko školovanje i završio je za C licencu. Ubrzo kreće na B licencu. U međuvremenu radi s raznim selekcijama mladeži kluba, s curama, a sada je preuzeo i vođenje kadetske ženske ekipe. U klubu kažu da je Toni Burić omiljen i kod djece, i kod cura s kojima trenira, ali da ga i kolege treneri svi žele kao asistenta. Potvrda zrelosti i karakterne pozitive 22-godišnjeg momka, ali i najava nadarenosti za trenerski poziv. Dakako, taj put je još dug do potpune obrazovanosti, stjecanja iskustva i rutine, ali Toni Burić svoje nogometno ispunjenje sada može graditi u stručnom smislu.

No, nije samo nogomet, rekli smo. Toni je bio odličan učenik i prije profesionalnog ugovora. Sada je i student, posvećen ispitima na ekonomskom fakultetu. Onom kojeg odlično odrađuje sestra mu Tina, a starija Fani se odredila prema građevinskom fakultetu.

Priča o Toniju Buriću, uz tužno poglavlje naprasnog prekida profi karijere, zapravo je lijepa priča o jednom mladom momku i njegovoj snazi da se hrabro suoči s problemom koji ga je zatekao, i u okruženju čvrste mu obitelji izabere i krene u novi put prema sreći i ispunjenju. I tko zna u koje sve visine taj put može voditi, nogometno i drugačije.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Golden Gate of
Pula: Golden Gate of