KOMENTAR ZAMJENIKA GLAVNOG UREDNIKA

Pula samo pokušava biti grad

| Autor: Bojan ŽIŽOVIĆ
Bojan Žižović

Svi prozori u mom stanu gledaju na Ulicu Sergijevaca. Meni ju je nekako draže zvati Prvomajskom, iako sam svjestan da je potpuno pogođen današnji naziv. To je žila kucavica. Ona spaja tržnicu s glavnim gradskim trgom. Ako uzmemo kao logičnu premisu da se u njoj zrcali čitav grad, onda Pulu ne možemo doživjeti drugačije nego kao grad koji je nekada živio, a sada lagano umire

Neobično, ali Pulu posljednjih dana gledam samo kroz Park grada Graza. I to samo s jednog prozora. Svi ostali u stanu gledaju na zgradu preko puta. I na tom jednom postoji tek mali koridor slobodnog prostora gdje pogled vodi preko staze koja završava sa Zavodom za zapošljavanje. Kad sjedim na kauču, zapravo jedino u što gledam je visoki čempres. Ne baš optimističan prizor za ova bremenita vremena. A ispod tog čempresa krilo goluba, ono što je ostalo od ptice koju je, pretpostavljam, rastrgala mačka, već tjednima odolijeva raspadanju. Nevesela slika. Paše mi.

Kuga novog doba

Uvijek se, kad gledam kroz prozor, sjetim zadnje scene iz posljednjeg filma Johna Hustona "Mrtvi". Taj osjećaj neumitne prolaznosti… Gubim dah, ali ne zbog koronavirusa. Sve ovo što je prije nas stvoreno podložno je raspadanju, mrvljenju, zaboravu. Glavni lik u finalnoj sceni gleda kroz prozor, snijeg pada. Da, snijeg trenutno pada i u Hrvatskoj. Upravo te pahulje simboliziraju prolaznost i besmisao postojanja. Na prozor je sletio komarac, napravio sam od njega Rorschachovu mrlju. Koji je bio smisao njegova života?

Pula je oduvijek bila u svađi sa samom sobom. Čas je bila grad, čas naselje. U doba kuge, ali i malarije opustošena. Česte su ovdje bile epidemije kuge. U Istri ih je kroz stoljeća bilo više od 50. Najteža 1631. godine. "Nakon teških epidemija od 1630. do 1632., Venecija je postavila strogu kontrolu duž cijele istarske obale, koju su od Milja (Muggia, op. n.) do Plomina nadzirali naoružani vojnici", piše u Istarskoj enciklopediji. Tako je Pula kraj 17. stoljeća dočekala s oko 600 stanovnika.

Danas Pula pokušava biti grad. Više je to bila u Jugoslaviji nego sada. Tada su izgrađeni prvi neboderi. U arhivi Glasa Istre pronašao sam svojedobno članak o tome jesu li tako velike zgrade potrebne gradu ovakve veličine. U doba Austro-Ugarske Pula je brojila otprilike isto stanovnika kao danas, u pojedinim trenucima i više. A živjelo se na puno skučenijem prostoru. Domicilno stanovništvo u starom dijelu grada, vojnici i časnici u novim zgradama, odnosno vilama. Danas se u Puli stalno gradi, niču nove zgrade. Za koga, pitam se. Nije da se broj stanovnika toliko povećava. Očito je puno stanova pretvoreno u apartmane. Pula postaje grad turizma. Otišle su industrija i vojska. Pad Uljanika je označio kraj jednog uspješnog razdoblja ovog grada. Završila je jedna era, počinje druga, puno neizvjesnija za njegov opstanak.

Urbanost ne može biti povezana s gradnjom kružnih tokova ili obnavljanjem podzemne infrastrukture. I to je potrebno za funkcioniranje polisa, ali ne smije biti jedino i ključno. Grad treba moći opipati, osjetiti, omirisati. On je odraz onoga kako ga njegovi stanovnici doživljavaju i žive. On je izgrađen da se u njemu živi, ali i da ga se živi. Živimo li mi Pulu?

Svi prozori u mom stanu gledaju na Ulicu Sergijevaca. Meni ju je nekako draže zvati Prvomajskom, iako sam svjestan da je potpuno pogođen današnji naziv. To je žila kucavica. Ona spaja tržnicu s glavnim gradskim trgom. Ako uzmemo kao logičnu premisu da se u njoj zrcali čitav grad, onda Pulu ne možemo doživjeti drugačije nego kao grad koji je nekada živio, a sada lagano umire. Srećom, grad nije kao ljudski život, on se uvijek može izdići iz pepela, čak i ako ima koju tisućicu godina na ramenima.

Dođe mi da urlam

No, sada je Ulica Sergijevaca pusta, izgledom potpuno neatraktivna, čak ružna. I nije za to krivac koronavirus, ne možemo sada za sve u njega upirati prstom. Krivi smo svi, od vlasti do građana. Vlast, naravno, izravnije, ali ne bih tu pomilovao ni nas, obične stanovnike. Ako smo dopustili da nam glavna pješačka zona u gradu tako izgleda, što onda očekivati od ostatka Pule, ali i od nas samih. Jer stanovnici su odraz mjesta u kojem žive. Ako je lijep grad, i njegovi su stanovnici odmah ljepši. Ako je zapušten, onda ni stanovnici ne mogu izgledati bolje.

Ogledam se o prozor. Ne izgledam najbolje. Možda nije do koronavirusa. Ne izgledaju mi ljepše ovih dana ni drugi ljudi na pulskim ulicama. Kao da su počeli nalikovati na urušene fasade. Nadam se da to ne znači da ćemo uskoro po ulicama nalaziti otpale uši ili noseve, iako…

S prozora gledam jednog čovjeka u tom pulskom parku austrijskog grada, nesigurno gurka šišarku nogom. Popio je koju čašicu više, i ne samo koju. Prkosi čovjek korona vremenu i gravitaciji. Sam je. Kasno popodne je. Da barem sada ima s kime popričati. Siguran sam da su pijanstva teža u izvanrednim okolnostima, nego u mirnim. Nema se čovjek kome požaliti, svi se zaobilaze u širokom luku. Istrčao bih i zagrlio ga. Znam da bi to bila greška, ne samo javnozdravstvena. Jer pijani ljudi su najčešće dosadni, fokusirani na svoj nesretni život, a ne vide koliko nesreće sami prouzrokuju drugima. Ali zagrlio bih ga ljudski. Usamljeni smo u ovim pravocrtnim otkucajima sata. Dođe mi da urlam. Toliko me boli život.


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum