PIŠE HELENA MOSTARKIĆ GOBBO

Nađi posao koji voliš…

Helena Mostarkić Gobbo (Snimio Dejan Štifanić)

Helena Mostarkić Gobbo (Snimio Dejan Štifanić)


Možda bih povjerovala, iako jedva, da mi je netko jednom rekao da ću se u životu stvarno baviti novinarstvom. Da, pisanje mi je u krvi, novinarstvo je dinamično i zarazno, ali u periodu u kojemu sam započela ovaj put, to svakako nije bilo očekivano.

Sve što sam u nekom trenutku života radila, voljela sam. Ipak nas iz ovog ili onog razloga neki posao privuče. Na nekima sam ostajala kraće vrijeme, negdje godinama, ali, kako vjerujem da ništa u životu nije slučajno, tako smatram da i bilo koje mjesto, pa i radno, na kojemu se u nekom periodu zateknemo, treba biti mjesto na kojemu ćemo dati uistinu sve od sebe, po mogućnosti ono najbolje.

Zašto sve ovo pišem? Jer je jedan od mojih prvih tekstova ikada napisanih u ovom glasilu bio, prema riječima osobe koja me o njemu pitala, onaj koji je utjecao da se ta osoba zapita je li možda i ona na nekoj prekretnici u karijeri. Preispitujući se, ljudi jednostavno osjete kada je došao trenutak kada treba napraviti korak dalje. Neki ga učine, neki otvore vrata i predomisle se na pragu, a neki strpljivo, a možda i apatično, samo nastave gledati kroz prozor. Ne, stvari se neće dogoditi same od sebe. Mi smo u konačnici oni koji donosimo odluke.

Začarani krug

Zatomljujući u sebi ono očigledno, poput osjećaja koji prethodi odluci o odlasku, s kojega god mjesta, činimo sebi vrlo neprijateljsku gestu. Ostajući na takvome mjestu koje nas (više) ne čini sretnim i zadovoljnim, mjestu na kojemu više ne osjećamo napredak ili rast u bilo kojem pogledu i pri čijem spomenu nam se grči želudac, radimo ne samo protiv sebe, nego i protiv ljudi koji nas okružuju. Naši najbliži sigurno ne žele gledati kako tonemo ili padamo u stanja iz kojih se teško izlazi. A začarani krug nezadovoljstva poslom koji radimo upravo to čini - vuče nas na dno ispunjeno beznađem.

Za staviti točku na "i", okrenuti se i otići bez osvrtanja na prethodno, potrebno je puno hrabrosti, posebno u ovim izazovnim vremenima. Iako nikada nije lako napustiti posao, ponekad čovjek time itekako čini uslugu svome zdravlju. Jer, ako ćemo realno, nijedan posao na svijetu nije vrijedan neprospavanih noći ili stresa s čijom se količinom više ne možemo nositi.

Nitko od nas nije nezamjenjiv, a još manje vječan, iako mnogi vole misliti suprotno, pa uglavnom takvi i ostaju na radnome mjestu koje ih izjeda do iznemoglosti. Ipak, razlike u radnicima su ogromne; neki se na svome radnome mjestu daju više, gotovo do točke izgaranja, pa i preko nje. Drugi, pak, biraju liniju manjeg otpora. I jedni i drugi, isprepleteni u istome krugu, u konačnici stvaraju odraz našega društva u cjelini.

Ima ljudi koji se u osobnoj odluci o napuštanju radnog mjesta ograničavaju mislima koje im potiču emocije straha, nesigurnosti i naposljetku odustajanja. Što i kako dalje? Mogu li ja to? Što nosi budućnost? Pitanja koja se nižu je beskrajno puno, ali samo je jedno ono pravo: želim li ja ovdje biti? A odgovor na to pitanje leži na istome mjestu gdje i signal za upozorenje: tamo negdje, između srca i želuca, gdje nastane rupa dugoročnog nezadovoljstva koju gotovo ništa ne može popuniti.

Neki se, pak, u želji za promjenama posla vade na faktor godina. Praksa je, međutim, pokazala da pojedinci čak i u mirovini upisuju fakultete i konačno se bave onime za čime su čeznuli godinama, pa i desetljećima.

Buđenje bez grča

Zbog čega čekati da nam život curi iz ruku, pogotovo ako smo na mjestu na kojemu se osjećamo nedovoljno cijenjeni ili podcijenjeni, nedovoljno poštovani ili potlačeni?

"Nađi posao koji voliš i nećeš više nijednoga dana morati raditi", glasi jedna od čestih izreka vezanih za ovu tematiku. Osjećaj buđenja bez grča i tjeskobe, osjećaj lakoće življenja i postojanja koje zadovoljstvo poslom daje, ispunjenost koja se odražava na sve aspekte našeg življenja, sigurnost koja nam se pruža dok unapređujemo vlastiti rast, bilo emotivni, intelektualni ili socijalni, neopisivo je dobar.

I koliko god bilo bitno zrelo gledati na sve životne situacije i ozbiljno odvagnuti svaki 'za' i 'protiv', toliko je važno misliti na dobrobit sebe i svoga zdravlja, jer za svaku količinu odrađenog posla nitko nam neće reći hvala, osim tijela i uma koje će to učiniti ako ga ne preopteretimo. Osjećaj odbacivanja tereta prilikom odlaska s radnoga mjesta koje nas koči, osjećaj je koji bi se mogao opisati poput leta.

Tko će nas sačuvati od nas samih? U poslovnom svijetu, gdje god on za sve nas bio, jednako kao i u privatnoj sferi života, samima sebi smo najveći prijatelj ili neprijatelj. Važno je osvijestiti da se život događa sada. Sigurnost, kakvu smo nekada poimali, postoji još samo u sjećanjima na neka vremena u kojima se nitko nije brinuo gdje će i do kada raditi. Barem danas, kada je čitav svijet postao vrlo maleno mjesto, nije teško otići i pustiti okove koji nas tlače. Samo je važno, kao i svemu, donijeti odluku i otići bez gorčine.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater