PIŠE Robert MATTEONI

Dnevnici, spomenari i život

Robert Matteoni

Robert Matteoni


Prije desetak dana su navijači Istre 1961 Demoni obilježili godišnjicu osnutka. To im je 29. rođendan i ta će respektabilna postojanost grupe idućeg ožujka 2022. biti zaokružena na dojmljivih 30 godina. Period je to koji uokviri više generacijskih priča, doživljaja, životnih promjena. Kao i svi oni koji obilježavaju neke godišnjice uvijek je to zapravo trenutak izdvajanja kadra životnog filma i fokusiranje upravo na taj dan, mjesec, godinu ili epohu. Što je čovjek stariji onda su ta evociranja emotivnija, a zanimljivo, što je vrijeme odmaka duže to je ta emotivna povezanost jača.

Turnir kojeg su si Demoni organizirali radi družbe odigrao se na betonskom igralištu osnovne škole Šijana. Fotografije su, dakako, prizvale u sjećanje vlastite doživljaje na istom mjestu. Začete su te memorije 1969. godine kada se moja generacija iz male škole u Radničkoj ulici, gdje su išli prvašići, preselila u zgradu ondašnjeg Neven Kirca. Slijedećih 7 godina-razreda na spomenutom igralištu proveli smo satove tjelesnog, odigravanja malonogometnog, rukometnog turnira razreda i škola. Uz prekrasnu pinetu unutar ograde bilo je mjesta i za druženja, očijukanja sa simpatijama, igrama koje su danas valjda izgubile korak s digitalnim i inim svijetom. Igralište za mali nogomet imalo je i susjedno igralište za košarku. Kad god prođem tim krajem i danas primijetim da se u strukturi tog "fiskulturnog" dijela škole ništa nije promijenilo osim vrste ograda. Malo se stresem, zapravo dosta, kad skontam da je od te 1969. prošla 51 godina. I kako to obično biva valjda kod svih, kako vrijeme teče tako se i neke u međuvremenu izblijedjele dogodovštine i epizode zbog nečeg razbistre te izazovu sjetu. I nekako čovjeku dođe toplije oko srca kada se prisjeti uglavnom onih lijepih trenutaka i doživljaja. Mnogi ljudi, u nekim fazama više-manje svi, radni dio života podrede borbi za materijalni napredak. Mnogi ljudi vremenom dostignu neku točku kada ta borba gubi prioritet i snagu u odnosu na emotivna zadovoljstva i duhovnije pristupe te odnose. Mnogi ljudi ne uspijevaju se othrvati načinu života borbe za materijalnim i ostaju ovisnici te borbe. Unatoč činjenici što je snaga materijalnog zadovoljstva vremenom sve slabija i ne kompenzira unutrašnja (ne)zadovoljstva.

U osnovno školska nam vremena nismo imali tehnološka pomagala današnje djece. Papir je bio sve. U svijetu simpatija spomenari su bili glavni orijentiri i alat komunikacije. Uglavnom, cure su inicirale takva "upoznavanja", a muški su bili sramežljiviji. Pogotovo kada su trebali odgovoriti na pitanje o tome imaju li simpatiju, što im se na nekome sviđa i slično. Bile su to za tu dob važne odrednice u tim prvim emotivnim epizodama, pred prve čajanke, ekskurzije i slične prilike za druženja izvan školskog programa. Današnjim klincima je to nemoguće shvatiti jer žive u potpuno drugačijoj zbilji. I oni imaju, dakako, emotivne gradnje i nadgradnje kroz doživljaje, ali su načini posve drugačiji već samom činjenicom da se dopisuju mobitelima. I lakše se izražavaju, brže odrede, jer je u njihovom i našem svijetu danas sve nemjerljivo brže nego onda.

Analizirajući društvena kretanja, s akcentom na sportsku problematiku, koju oduvijek doživljavam kao vjerodostojni refleks životnih zbilja koje se ne prepoznaju odmah, u posljednjih godinu-dvije prepoznajem da su mnogi ljudi drugačije pristupili novom normalnom ili nenormalnom. Kako želite to nazivati. Pandemija je, uza sve svoje negativne posljedice, donijela jedan "prekid utakmice" koji se pokazao kao neočekivana prilika da se resetiraju postavke spomenutih utrka za materijalnim i prestroje doživljaji odnosa i nematerijalnog. Ljudi su svi primorani na to "poluvrijeme" i ono je doprinijelo da se začnu promjene. Barem djelomice, što je već veliki korak prema boljem.

Detalj koji mi na to vrlo jednostavno ukazuje, jedan od inih, jest reakcija šire populacije na seriju Crno bijeli svijet. To su generacijski naše godine i svijet doživljaja velikih promjena 1980-tih. Da vrlo pozitivne reakcije, pozitivne sjete i želje da se serija dalje nastavi nisu samo okvir te generacije, potvrdu sam dobio kroz (još) pozitivnije reakcije na aktualnu seriju Dnevnik velikog Perice. Čak se i neki tv kritičari, poslovično negativno nastrojeni prema domaćoj produkciji, čude odakle taj val odobravanja i zanimanja za seriju koja djeluje, realno gledano, odveć jednostavna i nimalo blizu kriterijima zapadnjačkih bogatijih filmskih, dokumentarnih i dramskih produkcija. Dnevnik velikog Perice evocira vremena još starijih generacija, ali reakcije njihove kao i mlađih generacija samo su potvrda koliko su se ljudi zaželjeli normalnih, iskonskih, jednostavnih priča i odnosa života. I logična je pretpostavka, upravo zato što su zasićeni tehnološkim čudesima i virtualnim pričama života. Ne zato što im nisu potrebna ta tehnološka pomagala i pristupi novog doba, nego iz razloga što je prijeđena točka u kojoj te virtualne zbilje podređuju normalan životni krug. To su, naravno, krugovi satkani od emocija, a one se doživljaju prirodno kroz odnose s ljudima, događanja, spomenare, dnevnike, ekskurzije, čajanke, razgovore, utakmice, briškulu, u berbi šparuga itd.

foto

Franco Rosignoli (Snimio Danilo Memedović/Arhiva)

Slušajući predavanje profesorice s Fakulteta političkih znanosti, koja je obradila tematiku medija u kontekstu sličnog kojeg tretiram ovdje, dodatno su potvrđene te teze. Istraživanje ukazuje da ljudi, pogotovo nakon pandemije, iskazuju trend nepovjerenja i odmaka od "istina" na društvenim mrežama i raznim virtualnim medijima, te se vraćaju mainstream medijima. Koji će, ako budu mudri, prestati juriti za onim virtualnima i izobličavati sebe, te se vratiti temeljima svog djelovanja i afirmaciji vjerodostojnosti. Banalna priča o serijama, ili ozbiljna o odnosu ljudi u ovo epohalno krizno vrijeme pandemije, samo nam ukazuje kako materijalno ide dalje svojim linijama razvoja, ali da čovjek ne može pobjeći od sebe i njegovih prirodnih potreba, ponašanja i stremljenja.

U tom kontekstu gledam i na vrlo pozitivne doživljaje i kritike šire nogometne i urbane pulske javnosti na serijal o povijesti nogometa u Puli. Okvirno vezan za 60 godišnjicu fuzije Istre (1961.), serijal je priča o Puli i njenom nogometu na svim adresama. Vidjeti aktere tih godina u tv formatu kojim se pričaju priče i o Manchesteru, Realu ili Peleu, ima za nas isti, napose emotivan efekt. Znate zašto? Zato jer dok priča priču Fergusson uz crno bijele kadrove nekadašnjeg Uniteda onda to doživljavamo sa zanimanjem i logičnim odmakom druge društvene zbilje. No, kada se na isti snimateljski način sluša Rosignolia, kao i Sergia Scoriu, Čerina i druge, onda to postaje priča naših ljudi, našeg grada, doživljaja i krug naših emocija. Mnogo ljudi mi je kazalo da su gledajući prvu epizodu jedva čekali vidjeti drugu i tako do šeste i posljednjeg kadra serijala. To je to, ono što ljudima treba. Priča koju su živjeli, s kojom se mogu poistovjetiti, prisjetiti memorija tih godina, o kojoj imaju što reći, i nanovo poslušati.

Svijet ide svojim tijekovima naprijed, drugačiji je iz generacije u generaciju, po mnogočemu bolji, ali esencija života se ne mijenja. Komoditeti, brzine ili što god novog da, ali bit je ista. Ljudima su potrebni ljudi. Duhu čovjeka je potrebna emocija. Za proizvodnju emocija potrebna je zbilja doživljaja, a ne virtualne priče. Reakcije na Crno bijeli svijet, Dnevnik velikog Perice, na serijal Istre 1961, i svaku sličnu vjerodostojnu priču, otkrivaju nam istine o onom što ljudima treba i što oni žele. To su vječne istine, a sve ostalo trendovi kraćeg ili dužeg dometa.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Forum
Pula: Forum