PIŠE Patricija SOFTIĆ

Sretna nova borba!

Patricija Softić

Patricija Softić


Da li je razorna prirodna sila uništila domove tisuća Albanaca, Talijana ili Hrvata, uopće nije bitno. U nevolji ljudi nemaju nacionalnosti ni boje kože, ni drugačiji jezik ili običaje. U nevolji su ljudi, s obje strane, i oni kojima treba pomoć, i oni koji odmah skaču da pomažu. Ti ljudi svi od reda imaju ime, prezime i lice koje javnost u 90 posto slučajeva neće nikad saznati

Prije 106 godina, 1. siječnja 1915., rodio se znameniti pisac, no, prije svega veliki čovjek, Branko Čopić. Mnogi pozorni čitatelji tvrde da narode na ovim prostorima do dan danas nitko nije bolje opisao doli njega, u čuvenoj izreci „Znam ja nas, j… ti nas“. Izrekao je Čopić svojim riječima i ono što je nedavnim razornim potresom još jednom postalo aktualno: „Gdje su među ljudima granice? Nema u čovjeku ni Vlaha ni Turčina. Postoji samo golema ljudska bijeda i nevolja. Jednako i vlaška i turska.“

Da li je razorna prirodna sila uništila domove tisuća Albanaca, Talijana ili Hrvata, uopće nije bitno. U nevolji ljudi nemaju nacionalnosti ni boje kože, ni drugačiji jezik ili običaje. U nevolji su ljudi, s obje strane, i oni kojima treba pomoć, i oni koji odmah skaču da pomažu. Ti ljudi svi od reda imaju ime, prezime i lice koje javnost u 90 posto slučajeva neće nikad saznati.

Velika su dobročinstva i požrtvovnosti uvijek nevidljivi i samozatajni. I da nisu, nije bitno ako iza tebe stoje očigledna dobra djela. Međutim, ono što je svakoj iole normalnoj osobi nepojmljivo je bešćutnost i okrutnost pojedinaca koji na slike nedavnog potresa u Sisačko-moslavačkoj županiji zadovoljno trljaju ruke, zlurado se smiješeći samom sebi zbog briljantne ideje koja im je sinula.

Mnogi volonteri koji uopće nisu marili za novogodišnje proslave, spontano su se organizirali i odmah krenuli pomoći unesrećenim gradovima i selima. Njima pogotovo. Tim malim, raspršenim selima oko Petrinje, Gline i Siska u kojima je uglavnom najstarije stanovništvo u svojim ionako trošnim kućicama sa štalicama u blatnom dvorištu do kojeg vodi jednako blatnjav put, a ne cesta. U višednevnom lutanju tim krajevima, nudeći stanovnicima bilo kakvu pomoć, neki su se volonteri susreli s brutalnom stvarnošću. Neki od njih naišli su na mjesta u kojima su sve osim jedne do dvije kuće bile znatno oštećene ili srušene potresom.

Vidjeli su na vlastite oči čak i „božje ljude“ kako staju samo pred onim čitavim, sačuvanim, novijim kućama, iako je njihovo dvorište prekrcano „dobročiniteljima i stvarima“. Vidjeli su na vlastite oči očito dobrostojeće ljude u skupim automobilima kako trpaju donacije u auto i odlaze u nepoznatom pravcu. Vidjeli su ljude koji u stradalim selima ne žive već 25 godina, nego u Zagrebu i okolnim gradovima, a u ovim se trenucima prave teška sirotinja i uzimaju od onih kojima je potrebno. Vidjeli su osobe kojima je u dvorištu montažna kuća i kamp prikolica, imaju struje, a i kuća im je u redu, ali imaju obraza tražit i treću kamp kućicu i četvrti agregat iako ga netko u susjedstvu uopće nema. Ali, vidjeli su i vrećice s donacijama u kojima su bile nagorjele velike, debele svijeće s kakvog adventskog vijenca, vidjeli su dopremljene kamp kućice u koje stanu jedva dvije osobe, pa i one koje su zbog rđavih rupa na krovištu potpuno neupotrebljive.

Vidjeli su deke iz kojih su izlijetali moljci, a njihove larve gmizale su prašnjavom površinom. Vidjeli su kutije sa starom, iznošenom i poderanom odjećom. Čuli su da se za pojedine volonterske usluge od stradalnika traži novac. Vidjeli su da neki „stradalnici“ uz pomoć prijatelja sada kao hrčci skladište što više namirnica i potrepština u svoje podrume i kuće dok mogu, dok njihovi susjedi ne dospiju pojesti ni koricu kruha taj dan jer nemaju otkud.

Ono što je utješno jest činjenica da to nije poljuljalo dobrotu u tim volonterima. Samo su odlučili pronaći način da direktno pomognu onima kojima je pomoć zaista potrebna. „Treba činiti dobro do iznemoglosti, treba užasnuti svemir dobrotom onako kako smo mi užasnuti količinom zla na svijetu. Treba činiti dobro do granice gluposti. I preko nje. I kada nema nikakvog razloga, treba činiti dobro. Treba namjerno, svaki dan, nekome stopliti dušu. Treba zbuniti svemir“, napisala je poznata kolumnistica i spisateljica Boba Đuderija, a ne Nikola Tesla. Jer ljudi žive po tim principima prema kojima je uštiman njihov unutarnji kompas. Nakon 30 godina nepravdi i bezakonja, ti isti ljudi zaslužili su konačno da vide malo pravde na djelu. Zaslužili su da nitko ne gazi njihovu požrtvovnost. I zaslužili su da se profiteri i lešinari konačno kazne.

Jer, "ovaj svijet opasno je mjesto za življenje. Ne zbog zlih ljudi, nego zbog onih koji u vezi s time ništa ne poduzimaju", rekao je Albert Einstein.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Banjole bay
Pula: Banjole bay

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater