Prethodni dio dostupan je ovdje.

Nedavno je razriješena dužnosti suca Općinskog suda u Puli jedna vrlo mlada sutkinja zato što neke odluke (presude) nije napisala u zakonskom roku. Riječ je o rigoroznoj mjeri, neuobičajenoj pogotovo kada je riječ o početniku. Ne ulazeći u osnovanost te mjere, upala mi je u oči izjava Ivana Milanovića u jednom javnom listu kako je ta mlada sutkinja (kojoj je naveo ime i prezime) razriješena i stoga da bi služila kao opomena drugima da presude pišu u zakonskom roku. On ni u kojem slučaju, pogotovo ne u funkciji predsjednika suda i suca, nema moralno pravo "prijetiti" sucima opisanim slučajem jer sam može poslužiti kao primjer najgrubljeg kršenja zakonskih propisa koji se odnose na rokove pisanja presuda (mjesec dana nakon objave u kaznenim stvarima). Ivan Milanović, barem u dva slučaja (koji su meni poznati, a navodno je sličnih slučajeva puno), ne samo da nije poštivao zakonske rokove, već ih je uvelike prekoračio.

Tako je u predmetu Županijskog suda u Puli pod Posl.br.K-39/92 koji se odnosi na poznati slučaj ubojstva policajca Ivice Kljakića u Fažani 1. kolovoza 1992. godine, iako je riječ o jednom od najtežih kaznenih djela i pritvorskom predmetu (gdje treba sve radnje obavljati hitno, uključivši i slanje pisanog otpravka presude), presudu (kao predsjednik vijeća) objavio 7. listopada 1993. godine, a napisana je otpremljena tek koncem kolovoza 1996. godine. Trebalo mu je skoro tri godine da napiše presudu koja će ući u povijest hrvatskog sudstva po još jednom bizarnom detalju; presuda sadrži preko 600 stranica obrazloženja, a što je jedinstveni slučaj.

Najnoviji, još drastičniji primjer kršenja zakonskog roka pisanja presude od strane Ivana Milanovića odnosi se na kazneni postupak vođen kod Županijskog suda u Puli pod Posl.br.K-29/92 u kojem je on bio predsjednik vijeća (radi se o trojici optuženika zbog težeg oblika gospodarskog kriminaliteta). U tom je predmetu glavna rasprava zaključena i presuda objavljena još davne 1993. godine (točnije 1. lipnja 1993.), a napisana je i učesnicima postupka poslana u siječnju 2000. godine tj. šest i pol godina nakon objave. Svaki bi sudac za ovakvo egzemplarno nezakonito postupanje trebao snositi posljedice.

Poznato je također da Ivan Milanović, iako je predsjednik Županijskog suda u Puli, u taj sud dolazi u pravilu jednom tjedno na nekoliko sati, a ostalo vrijeme, navodno boravi u Općinskom sudu u Bujama gdje je inače nastanjen te Županijskim sudom upravlja "telefonski".

Znano je, također, da on već godinama vodi i zemljišno-knjižni ispravni postupak na području Općinskog suda u Bujama. Bilo bi interesantno vidjeti dokument i tko ga je potpisao, kojim je on kao predsjednik Županijskog suda u Puli ovlašten voditi te poslove. Osobno smatram da su nespojive navedene dvije funkcije jer je Županijski sud, odnosno predsjednik tog suda, nadređen (drugostupanjski) Općinskom sudu u Bujama i po liniji uprave i u obavljanju stručnih poslova (suđenja). Postavlja se pitanje tko nadzire rad Ivana Milanovića kojeg prati glas jakog čovjeka koji odlučuje o ljudskim sudbinama te oko sebe širi strah i muk. Dokaz ovih tvrdnji je i činjenica da se za sve ono što je iznijeto u ovom napisu znalo (od Zagreba do Istre), ali nitko se nije usudio ništa poduzeti jer su on i njemu slični, uključivši i DSV, imali moćne zaštitnike u strukturama ranije vlasti, pa su mogli raditi (i radili su) što ih je bilo volja; mislili su valjda da će dovijeka imati imunitet.

Da zaključim, vjerujem da će ipak većina članova DSV-a podnijeti ostavku, iako bi trebao pokrenuti postupak za njihovo razrješenje, pa i (materijalnu) odgovornost za pričinjenu štetu (tu prije svega mislim na Antu Potrebicu). Što se pak tiče Ivana Milanovića. On da će na godišnjem odmoru imati dovoljno vremena razmisliti o svemu kada to do sada nije stigao učiniti i izvući odgovarajuće konzekvence. Smatram, također, da bi se netko trebao pozabaviti (Vrhovni sud RH, ministar pravosuđa, novoimenovani DSV…) i s radom Ivana Milanovića kao predsjednika suda i suca, iako, po njemu, te dvije dužnosti koje obavlja nisu upitne, piše mr.sc.Rudolf Frančula, odvjetnik iz Pule.

Članak iz točke 5. izašao je i u Novom listu u kojem je, u broju od 23. ožujka 2000. objavljeno reagiranje na moj tekst, Krunislava Olujića pod naslovom: "Robert Frančula se potezom olovke pokušava preobraziti u Frančulu odvažnog", koji glasi;

Ocjeni stanja u hrvatskom pravosuđu, nedavno se svojim "zapažanjima i razmišljanjima" pridružio i g. Rudolf Frančula, odvjetnik i bivši sudac Vrhovnog suda. Njegov uradak, objavljen pod (vjerojatno redakcijskim) naslovom "Tko nadzire rad Ivana Milanovića, suca koji oko sebe širi strah i muk?" u Novom listu od 14. ožujka 2000. godine, sadrži niz točnih prosudbi o "liku i djelu" Ivana Milanovića, aktualnog predsjednika Županijskog suda u Puli za kojega se nedvojbeno može ustvrditi da obilježava proteklo desetljeće HDZ-ovske vladavine na hrvatskim prostorima i shvaćanja sudstva kao sastavnog dijela jedinstvene vlasti, karakterističnog za režime "partije i države". Upravo toj ideji i modelu "stranačkog pravosuđa" bespogovorno je služio Ivan Milanović, dosljedno ga provodeći na području istarskog sudskog okruga kojega je, opet, sukladno svojem mentalnom sklopu, doživljavao kao vlastitu guberniju. Otuda i ocjene o tom gubernatoru i samozvanom Velom Joži istarskog pravosuđa, iznesene u pismu R. Frančule, svojim najvećim dijelom odgovaraju stvarnosti, i vjerojatno, imaju podršku cjelokupne istarske i šire javnosti. Tim ocjenama ne bih imao što oduzeti, nego naprotiv, još puno toga dodati, što bi potvrđivalo autorovo stajalište da takvim osobama nije mjesto u sudbenoj vlasti i da je samo pitanje vremena kada će ti ljudi morati otići sa svojih dužnosti. No, s obzirom da veoma često nečiji javno izneseni stavovi o drugima, više govore o njihovim autorima nego o osobama na koje se ti stavovi odnose, ovom prigodom ne bih želio svjedočiti o Ivanu Milanoviću i listi njegovih grijeha u obnašanju dužnosti predsjednika Županijskog suda u Puli i člana Državnog sudbenog vijeća (DSV). To iz razloga osobne mentalne higijene i činjenice da su moji stavovi o tom "gospodinu" već poodavno poznati najširoj javnosti.

Naime, za razliku od R. Frančule, da bih progovorio o Ivanu Milanoviću i njemu sličnima u hrvatskoj sudbenoj vlasti, nisam čekao pobjedu oporbe na parlamentarnim izborima, rezultate predsjedničkih izbora i definitivni HDZ-ov poraz i raskol, te nakon desetljeća šutnje skupio dostatno ljudske i građanske hrabrosti prozboriti o svemu onome što je, međutim, opterećivalo našu (u)sudbenu stvarnost. Iako mi R. Frančula spočitava da sam demokratom i legalistom postao tek kada sam od strane DSV-a razriješen dužnosti predsjednika Vrhovnog suda, čini mi se da bi se ta teza prije mogla odnositi na njega samoga i da rečeni gospodin, sukladno svojoj tvrdnji o demokratskom preobražaju drugih ("bolje ikad nego nikad"), upravo objavljenim pismom hvata zadnji "priključak" već poodmaklim demokratskim procesima. Kako ga ti procesi ne bi ostavili po strani, naš se R. Frančula latio olovke i jednim njezinim potezom pokušao preobraziti u Rudolfa Odvažnoga, vjerujući, pri tome, da njegovo vrijeme opet dolazi. Ovoga puta, posve opravdano, drži da je Ivan Milanović prikladna osoba za odstrel, ali, zlu ne trebalo, svojim "zapažanjima i razmišljanjima", onako usputno, autoritetom bivšeg suca najvišeg suda, pokušava proturiti i tezu o mojoj odgovornosti za izbor DSV-a i zasluženoj kazni koja me za taj čin zadesila.

Osobno držim da g. R. Frančula ima pravo spočitavati bilo komu njegove propuste i pogreške. No, pri izricanju bilo kakve osude, svatko mora biti svjestan mogućnosti da jednom i/ili višekratno izjavljena laž može dobiti status "službene istine", iako takva "istina" nema uporišta u stvarnosti. Ako se tomu doda i kriterij naknadne pameti, od kojega su "oboljeli" svi glavni predlagatelji kandidata za članove DSV-a, perući ruke i odričući bilo kakvu umiješanost i odgovornost u postupku njihova izbora, onda, valjda, postaje jasno zbog čega ne mogu pristati na tu prozirnu igru i preuzeti isključivu odgovornost za taj čin. Pri tomu bih želio naglasiti da nikada nisam bježao od vlastite odgovornosti za izbor DSV-a u sadašnjem sastavu i pogubnih posljedica njegova "kadrovanja" u hrvatskom pravosuđu. Prvi sam i, možda, jedini hrvatski dužnosnik koji je javno, prije preuzimanja dužnosti predsjednika Vrhovnog suda, priznao tu odgovornost i zamolio oprost od svih onih koji su trpjeli posljedice njegova rada.

*Nastavak u sljedećem broju

Povezane vijesti

• Zloguko proročanstvo
• Očajnički krvavi krik - Ne! Nikada!!!
• Predsjednikovanje